Predsjednik Zoran Milanović obratio se u Kninu za Dan pobjede i prisjetio se koliko je naših ljudi za Domovinu bilo spremno staviti na kocku svoje živote.
“Operacija Oluja je jedan od najsmjelijih i najbolje organiziranih pothvata u hrvatskoj povijesti. To nije običan transakcijski posao i ljudi koji su od zore kretali preko Miljevaca i preko Platoa, mladi momci u čijim glavama i prsima tko zna što je tada odzvanjalo, ali sigurno nije spokoj, nego vjerojatno strah, ali i nada i vjera u pobjedu. Strah nije bio jači od njih, u tome nije bilo ničega osim hrabrosti i ljubavi, ne ludosti, to je bila hrabrost i dobra organizacija. Često želim da hrvatska država u svojim pomutnjama, radostima i uspjesima ima tu organizaciju, čvrstu stegu koju je imala Hrvatska vojska.
Tu na Vještić gori u BiH i svuda okolo HV je mjesecima pripremala obruč da porazi neprijatelja. HV iz 1991. nije nije sjena one iz ’95., odnosno obrnuto. Ta je nastala radom, uspjehom i rijetkim neuspjesima, nabavkom naružanja koje nije bila obična poslovna odluka, nego posao s ruba. Ali ni ’95. godine HV nije bila superiorna vojna sila u smislu tehnologije i tehnike kojom je raspolagala. Bila je više nego ’91., ali opet, faktor je bio čovjek. I danas, kada se razvijamo, nabavljamo i kupujemo, što pozdravljam srcem i glavom, u fokusu je čovjek”, rekao je Milanović.
Predsjednik Milanović podsjetio je na teško bojište.
“Sinovi Dalmacije, Cetinske krajine i Zagore, Bosne i Hercegovine, njih više tisuća, ali ne puno više od toga, kao uvijek, mali broj ljudi, radili su i stavili na kocke svoje živote, njihove majke, očevi, djevojke, prijatelji su strepili, napravili su nešto što se u pristupu poslu i organizaciji rijetko kad događa.
To su naši zapovjednici, profesionalni vojnici, ali i ljudi koji do rata s vojskom nisu imali veze. Generali Gotovina, Ademi, Krstičević, Kotromanović, Korade, sve su to ljudi bez kojeg ovoga danas ne bi bilo. Naravno, i političko vodstvo koje bez vrhunskih vojnika, vjere i zanosa ne može ništa, ali kad se to dvoje sklopi, daje sinergiju, zanos i ljubav. To je bio predsjednik Tuđman i dva ministra, Gojko Šušak i Ivan Jarnjak. Bez malo dobrih ljudi, ključnih ljudi u ključnim trenucima niti jedan veliki pothvat neće uspjeti”.
Dodao je da smo prošle godine imali svjesnu gestu.
“Nemamo što tajiti i stidjeti se da je oko rata bilo zločina, ali njih je bilo na sve strane. Ja nisam pobornik nauka da je svaka žrtva ista, ne može biti ista. Svaka ubijena žrtva je već svaka ubijena žrtva. Ubijani su ljudi i srpske i hrvatske nacionalnosti. Tu preko brda, u Oklaju, to ne treba zaboraviti, bez nabijanja na nos, tu su ubijani, ne ’91., nego ’92., 93 i 94, bake i djedovi, koji su imali naivnu vjeru da mogu ostati na svom pragu”, dodao je predsjednik Milanović.
Milanović tu nije stao.
“Prošlo je 26 godina od rata i iza nas je teška serija epizoda s Haškim tribunalom gdje smo za neke stvari bili odgovorni, ali neke veze s mozgom nemaju. Vidimo da i dan danas u susjednim državama, pa i u BIH, za koju želim vjerovati da nam je prijateljska, zasipaju Hrvatsku optužnicama, protiv hrvatskih ratnih zapovjednika za neka nedokazana, izmišljena djela kolektivne i zapovjedne odgovornosti od prije 26 godina. To nije dobro za odnose. Hrvatska država tome jednostavno treba reći, gospodo, taj film ne bute gledali. Tim ljudima se neće suditi i te ljude ćemo zaštititi pod svaku cijenu.
Mi tuđe zaista ne tražimo, ovaj prostor je uvijek bio naseljen najtvrđima, tu se teško opstajalo. Sad smo tu gdje jesmo, Hrvati, Hrvatice, mala nacija, zajednica duha, a ne tla i krvi, odgoja, svijesti o zajedničkom podrijetlu i zajedničkom putu u sadašnjost. Krenemo li stalno žaliti nad sobom i smatrati se žrtvom, kukati da nas nema, da ćemo izumrijeti, nećemo se previše pomaknuti naprijed”, zaključio je Milanović, piše Direktno.hr.
