Nakon što je na svom Facebook profilu napao američkog konzervativnog komentatora Tuckera Carlsona i zavapio „dajte vi meni Bidena i 40 trandži“ (transdžendera, op.a.), Mate Mijić posvetio je jednu cijelu kolumnu u Večernjakovom Obzoru 26. kolovoza ‘kontroverznom’ Carlsonu i uputio kritiku onima koji i dalje smatraju da je Carlsonovo djelovanje ipak bolja opcija od Mijićevih 40 trandži.
Mijićev tekst je pun nelogičnosti, protutvrdnji i stavova koji više doliče onoj biblijskoj „jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta“ (Otk 3, 16) nego konzervativnom političkom komentatoru.
Krenimo redom. Mijić piše da „Tuckerovi će zagovornici tako napadati američku ljevicu da mrzi i podriva vlastitu državu, no istovremeno će odbacivati praktički kompletno njezino globalno nasljeđe od kraja Drugog svjetskog rata.“ Kao prvo, „Tuckerovi zagovornici“ su svi zdravorazumni ljudi koji primjećuju loš smjer u kojem vodi sve veća cenzura na Zapadu i pritom su se solidarizirali s cenzuriranim Tuckerom. Cenzura nepoželjnih mišljenja, isključivanje iz javne sfere nametanjem etiketa ‘populist’, ‘putinovac’, ‘pro-Rus’, ‘seksist’, ‘fašist’ i sve očitija zabrana slobode govora u Europi (i u Hrvatskoj) postali su toliko očiti da se Tuckerovo djelovanje širi brzo kao plamen u plastu sijena, i to ne zbog njegove sposobnosti koliko zbog katastrofalnog stanja u kojoj se nalazi demokracija u Europi i zapadnom svijetu. Biti Tuckerovim zagovornikom znači biti uz slobodu govora i tradicionalnih vrijednosti prije svega.
Tuckerovi zagovornici neće, kako tvrdi Mijić, odbaciti globalno nasljeđe Amerike. Naprotiv, sam Tucker je u jednom govoru u Mađarskoj rekao da je Amerika negdje do 1995. bila zdravorazumska, a dijalog je tamo bio svetinja.
„Nama ne treba uvlačenje u Carlsonove ratove“, tvrdi Mijić. Mijić očito ne vidi da „Carlsonovi ratovi“ bijesne i u Europi i Hrvatskoj. Zar cenzura na europskim (i zagrebačkim) sveučilištima nije „Carlsonov rat“? Zar briselsko bojkotiranje konzervativnih vlada nije „Carlsonov rat“? Zar LGBT crtići za djecu na HRT-u nisu „Carlsonov rat“? Zar ponašanje pravobraniteljice za djecu koja ne vidi problem golih LGBT osoba pred zagrebačkom djecom nije „Carlsonov rat“? Zar gay skrbništvo nad djecom u Hrvatskoj nije „Carlsonov rat“? Zar tvrdnje hrvatskih institucija da djecu zanima „LGBT problematika“ nije „Carlsonov rat“? Zar migranti koji su okupirali Zrinjevac u Zagrebu, cenzura o njihovim kaznenim djelima i očito nedjelovanje MUP-a nisu „Carlsonov rat“? Koliko moraš biti slijep i ne vidjeti da je to rezultat nametanja politika lijevo-liberalne Amerike i Bruxellesa.
Mijić „Carlsonovim zagovornicima“ (i fanovima Donalda Trumpa) predbacuje da se zalažu za izolacionizam i da ne shvaćaju kako moć Amerike leži „upravo u globalnoj poziciji njihove države“. Ovaj Mijićev stav je zabrinjavajući. Kao prvo, nisu svi Carlsonovi zagovornici izolacionisti. Kao drugo, „Biden i 40 trandži“ koje traži Mijić zapravo siluju demokraciju na globalnoj razini, namećući svoje nerazumne agende koje mijenjaju sliku europskih zajednica (migranti, LGBT, genderizam, cenzura nepodobnih, itd.) To više nema veze s blokovskom Amerikom ili SAD-om kao „globalnim policajcem“. Ne samo da se „demokratske“ (sic!) vrijednosti nameću trećim zemljama, nego se one nameću i tzv. partnerima. Neki se tome jednostavno opiru (Mađarska i Poljska), a neki su kolonizirani jednostavno kuš (Hrvatska). Ni Mađarska ni Poljska nisu izolirani, Poljska čak i gospodarski postaje jaka na razini EU, a Hrvatska i dalje – bez obzira na sluganstvo – nije u bajnoj situaciji: migranti, šutnja Crkve, sve veći društveni i ekonomski jaz između rentijerske Dalmacije i opustošene Slavonije, LGBT agenda, uključujući promjenu spola, kojoj nove generacije sve brže i češće hrle, itd.
Postoji ogromna razlika između američkog intervencionizma za vrijeme Hladnog rata, u blokovskom svijetu, kad se Amerika borila protiv komunizma, i onog poslije Hladnog rata, kad u različitim dijelovima svijeta intervenira i svrgava i demokratske i liberalne i autoritarne režime – a uz to upire prstom i na države partnere koji se usude voditi malo više suverenističku politiku protivnu agendama (rekli smo već koje su) koje duboko mijenjaju zajednice. Mijić očito nije proučio američko djelovanje u Hrvatskoj nakon Oluje i odnos američke administracije prema Franji Tuđmanu. Ne zna, recimo, za izvješće Ureda za nacionalnu sigurnost Hrvatske o američkoj „Nacionalnoj zakladi za demokraciju“ iz 1999. Nije proučio ni rat u Iraku, utemeljen na lažima, izmišljeno Arapsko proljeće koji je promijenio i demografsku sliku Europe zauvijek. A tim ratovima se dobar dio Europe protivio.
Mijić predbacuje da je „hrvatskim nacionalistima“ globalizam dobar ako je njegov predznak konzervativni. U čemu je problem surađivati s istomišljenicima, ako je konačan cilj postići istinsku suverenost država (ne izolacionizam, što Mijić očito miješa), odlučivanje o svojim politikama kako zajednica i nacija žele, a ne kako netko treći to traži?
Mijić dijelu hrvatske konzervativne scene predbacuje i da „bratimljenje s onima koji sanjaju našu propast ili bi se njome okoristili i koji nam mogu ponuditi rješenja koja vrijednosno ne pripadaju našoj kulturi“.
Jer bratstvo s onima koji promoviraju pobačaj i prozivaju pro-life političare je u skladu s vrijednostima naše kulture, a njihova kultura smrti pripada našem katoličkom podneblju. Mijić kao da ne vidi koliko je lijevo-liberalna agenda načela Hrvatsku i koliko će je tek razoriti s ovakvim akademskim, političkim i crkvenim elitama – i to uglavnom zbog poltronstva i komotnih ugovora s vladajućim strankama.
Mijiću nije lako. Engleski politički filozof Roger Scruton napisao je u svojoj knjizi Conservatism: An Invitation to the Great Tradition da su konzervativci pod velikim pritiskom i da će njihov utjecaj ovisiti o njihovoj upornosti u budućnosti.
Upornosti, očito, u Hrvatskoj (zasad) nema. To je pogotovo točno u državi gdje su predstavnici izvršne vlasti pozvani četvrtkom uživo iznositi cijene carskog mesa i pilećih prsa. U sadašnjem hrvatskom postmodernističkom i postistinskom društvo, gdje je različito mišljenje nepoželjno, Carlsonova upornost ne bi štetila.
Izvor: Ivan Akmadžić / poskok.info
