Svakom mora biti jasno: najopasnija propaganda nije ona koja viče s plakata, nego ona koja šapuće iznutra — ulizivački, „umjereno“, pozivajući na dijalog. Kad se pokret otpora protiv radikalnih, seksualizirajućih eksperimenata u školama svodi na „jednu od dviju strana“ u razgovoru, istinska prijetnja se prikriva i legitimizira. Ne radi se o uravnoteženom pristupu — radi se o složenom mehanizmu koji progresivne ideologe stavlja iznad kritike i prebacuje teret razjašnjenja na roditelje i učitelje koji žele zaštititi djecu. U ovom tekstu Luka Goleš Babić razotkriva kako mlaki govor „poziva na dijalog“ funkcionira kao tampon koji gasi otpore i zašto mu ne smijemo nipošto povjerovati.
Svakom mora biti jasno da je najsuptilnija, pa time i najuspješnija progresivna propaganda u kontekstu tzv. seksualnog odgoja ona koja se predstavlja kao umjerena treća strana, koja deklarativno poziva na dijalog i upozorava „obje strane“ da ne budu isključive.
Upravo stavljanjem znaka jednakosti između pokreta otpora protiv radikalnih progresivnih eksperimenata te samih radikalnih eksperimentatora muti se slika i obje strane svode se na istu ravan, iako to nikako i nikada nisu bile.
Progresivnih ideologa, koji otvoreno nameću i najmlađoj djeci nastrani hiperseksualizirani sadržaj, treba se bojati i raditi sve da u svojim naumima ne uspiju, ali još oprezniji treba biti s onim mlakima koji zagovornike destigmatizacije pedofilije pozivaju na dijalog, hineći se kao da je to iznimno inkluzivno, razumno i otvoreno.
„Ali jer si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz usta svojih.“
Izvor:
