U zimu 1993., dok je Lašvanska dolina gorjela pod granatama, u malenom Travničkom selu Čifluk dogodila se tragedija koju vrijeme nije izbrisalo.
Djevojčica Marija, imala je samo četrnaest godina. Dva dana prije Božića, granata ispaljena s položaja tzv. Armije BiH promijenila joj je život. Njezin otac Stipo poginuo je na mjestu, a Marija je ostala bez obje noge.
A onda, tamo gdje bi mnogi odustali, dogodilo se ono što ljudsku ruku uzdiže do svetoga – borba za život.
U crkvi pretvorenoj u bolnicu u Novoj Biloj, gdje su liječnici danima spašavali ranjene bez struje, bez lijekova, pod kišom granata – spašena je djevojčica. Spašena je Marija.
Njena fotografija, tiha, teška i istinita, obišla je svijet. Postala je lice patnje Hrvata Središnje Bosne. Ne kao krik, nego kao opomena – da se ne zaboravi.
Ipak, njezin put tu nije stao. Nastavila je liječenje u Hrvatskoj, zatim i u Americi. Prošla je sve ono što mnogi ne bi mogli izdržati. I usprkos svemu – danas je žena, supruga i majka dvojice sinova. Njezin život nije ostao u ratu. On je svjedočanstvo da rana može zacijeliti, da duša može izdržati, i da ljubav ipak ima posljednju riječ.
Priča Marije Topalović priča je o ratu, ali još više – o snazi duha, o ljudskosti, o vjeri.
Ona nas podsjeća da ni najveća bol ne može uništiti ono što je u čovjeku iskreno, dobro i Božje.
U njezino ime, i u ime svih koji su stradali, pamtimo – ne iz osvete, nego iz poštovanja.
Zahvalimo onima koji su pod križem nosili bijele kute.
Pomolimo se za sve nevine živote.
I učimo – da život, kada je nošen ljubavlju i vjerom, može nadvladati i najdublju tamu.
Izvor: FB Vitez, Herceg-Bosna Team
