Molekularni biolog prof. dr. sc. Gordan Lauc, član Vladinog Znanstvenog savjeta, oglasio se na svom Facebooku glede trenutne situacije smrtnosti među populacijom u Hrvatskoj, a upozorio je i da oni koji donose odluke moraju problem sagledati u cjelini. Njegovu objavu donosimo u nastavku:
”Ovo je dosta dugačak tekst za FB, no bio bih vam zahvalan ako biste mogli odvojiti tri minute da ga pročitate i podijelite te na taj način podržite moj trud da Hrvatska sa što manje sveukupne štete prođe kroz pandemiju. Mašinerija koju pogoni pandemijski marketing je bučna, no ljudi sve bolje prepoznaju reklame koje plaćaju pandemijski profiteri i vjerujem da u Hrvatskoj neće uspjeti ostvariti svoje prodajne ciljeve.
Već mjesecima se u pojedinim medijima pojavljuju tekstovi koji osporavaju moju stručnost. Govore da sam (abecednim redom) antivakser, crackpot, dvorski znanstvenik, heroj-antivaksera, homofob, kvaziznanstvenik, lažljivac (obični), nestručnjak, neznalica, neznanstvenik, notorni lažljivac, plaćenik vlade, pračovjek iz pećine, seksist, šarlatan i štetočina. Takve izjave u najvećem dijelu slučajeva dolaze od osoba koje same nisu ostvarile nikakvu znanstvenu karijeru i ne razumiju kako funkcioniraju znanosti i istraživanja, no medijski su jako atraktivne pa onda dobivaju veliku pozornost. Njih treba naprosto ignorirati, budući da nitko i ništa ne može osporiti moju stručnost, znanstvenu karijeru i postignuća u zadnjih trideset godina. Ja znam što govorim i to vide i Vlada i obični ljudi.
Kako nemaju argumente da ospore ono što govorim, to niti ne pokušavaju, već me samo „etiketiraju“ nečim najgorim što mogu smisliti u tom trenutku u nadi da će me stalnim uvredama prisiliti da prestanem javno istupati. Niti jedan ozbiljni znanstvenik neće osporiti da sam ja jedan od nekoliko najuspješnijih znanstvenika u Hrvatskoj. Ja i formalno vodim jedan od tri znanstvena centra izvrsnosti u području medicine koje je Ministarstvo znanosti i obrazovanja imenovalo prije 6 godina.
U mom „Znanstvenom centru izvrsnosti u personaliziranoj brizi o zdravlju“ radi stotinjak znanstvenika na deset vrhunskih znanstvenih institucija širom Hrvatske. Isto tako ja vodim i veliki „Centar kompetencija u molekularnoj dijagnostici“, što je formalni centar izvrsnosti u suradnji gospodarstva i znanosti u području razvoja i primjene dijagnostičkih testova. Dakle epidemiologija, imunologija i sustavi molekularnog testiranja (npr. PCR testovi) su najuže područje mojih znanstvenih kompetencija u kojima i formalno vodim najveće istraživačke grupe u Hrvatskoj. Zbog toga sam i imenovan u Znanstveni savjet a i osjećam se osobno odgovoran svoje znanje staviti u službu dobrobiti države u kojoj živim. Dopustite mi da ovdje pojasnim razliku između „struke“ i „znanosti“.
Završenim medicinskim, fakultetom osoba postaje stručnjak, liječnik koji ima pravo i obavezu liječiti ljude prateći usuglašene i odobrene smjernice za liječenje. Specijalizacije i subspecijalizacije su također struka, pa završenom specijalizacijom epidemiologije, imunologije, dijabetologije i sl. liječnici postaju još veći stručnjaci u tom specifičnom području. Ja nisam niti liječnik, niti specijalist i niti znam, niti ikada pokušavam liječiti nekog određenog pacijenta. S druge strane postoje epidemiologija, imunologija, dijabetologija i druge grane znanosti. Ljudi koji provode istraživanja u tom području su znanstvenici koji pokušavaju spoznati nepoznato, tj. steći nova znanja iz tih područja. Da bi neki liječnik postao znanstvenik, on mora završiti doktorski studij, doktorirati i objaviti određen broj znanstvenih radova iz nekog područja.
Dakle to što je netko specijalist epidemiologije, ne znači da je kvalificiran kao znanstvenik u području epidemiologije. Specijalizacija je kvalifikacija za primjenu postojećeg znanja, dok je znanstvena kvalifikacija potvrda sposobnosti postavljanja pravih pitanja, istraživanja nepoznatog i pronalaska odgovora na ta pitanja. O ovom virusu i pandemiji još uvijek znamo puno manje, nego što ne znamo, dakle glavnu ulogu u borbi s pandemijom treba imati znanost, a ne struka (zato Vlada i je imenovala „znanstveni“, a ne „stručni“ savjet). U području epidemiologije ja sam objavio više ozbiljnih znanstvenih radova od bilo kojeg specijaliste epidemiologije u Hrvatskoj.
Također imam više ozbiljnih znanstvenih radova o strukturi i funkciji protutijela (imunoglobulina) od bilo kojeg imunologa u Hrvatskoj (no tu je važno naglasiti da je imunologija puno šira od protutijela i da u Hrvatskoj ima ljudi koji o imunologiji znaju puno, puno više od mene). Kvalitetu nečijeg rada u biomedicinskim znanostima je razmjerno lagano ocijeniti i kvantificirati. Primjerice opširna evaluacija koju je za Ministarstvo znanosti i obrazovanja provela Svjetska banka utvrdila je da je Genos, privatna znanstvena institucija koju sam osnovao i koju vodim zadnjih 14 godina, prema kriteriju citiranosti i tzv. H-indeksa daleko najuspješnija u Hrvatskoj (strelica na slici).
Zbog toga nam je prije nekoliko godina u posjetu osobno došao i Jyirki Katainen, tadašnji podpredsjednik Europske komisije. Tu je važno naglasiti da je za razliku od velike većine ostalih znanstvenih institucija u Hrvatskoj, Genos u cijelosti financiran putem kompetitivnih natječaja za projekte. U Genosu danas radi pedesetak vrhunskih mladih znanstvenika koji su ostali u Hrvatskoj (ili se doselili u Hrvatsku iz inozemstva), no ne opterećuju državni proračun. Osim izvrsnosti u znanosti, Genos aktivno prenosi rezultate istraživanja u „stvarni život“, pa je primjerice GlycanAge test biološke dobi koji je razvijen u Genosu postao globalni hit u području tzv. “industrije dugovječnosti“. U Hrvatskoj se o tom testu zna jako malo, budući da ne želim zlorabljivati svoju medijsku eksponiranost u pandemiji za reklamu, no s prolaskom pandemije i to će se uskoro promijeniti.
Mi u Hrvatskoj uspjeh u inozemstvu cijenimo više od uspjeha u zemlji, pa će nekima možda više od ovoga gore značiti da sam ja direktor globalnog „Projekta ljudskog glikoma“, ili da sam bio predsjednik „Međunarodne organizacije za glikokonjugate“. Ili možda da me je jedno od najboljih svečilišta na svijetu, „The Johns Hopkins University“, još 2011. godine doživotno imenovalo u svoje elitno „Society of Scholars“ u koje svake godine imenuju desetak najboljih od svojih nekoliko desetaka tisuća bivših djelatnika. Ili možda to što sam počasni profesor na Sveuličištima u Edinburgu, Kings College London i Edith Cowan University u Perthu. Izabran sam i za gostujućeg profesora na Harvardu, no zbog pandemije nisam još fizički otišao tamo da formaliziramo taj izbor.
Kada u medijima pročitate da sam nestručnjak, neznanstvenik ili šarlatan, znajte da se radi, ili o jalu, ili o čistom pandemijskom marketingu koji me pokušava ušutkati kako bi lakše ostvario svoje prodajne ciljeve. No to ne znači da je svaka osoba koja to govori plaćenik pandemijskog marketinga, većina njih su zapravo samo žrtve „pandemijskih edukatora“ koji su ih u biti prevarili uvjerivši ih da je „znanstvena istina“ ono što je u stvari pandemijski marketing.
Cijepljenjem nije moguće zaustaviti širenje zaraze i ne možemo postići kolektivni imunitet.
Pretjerano stroge mjere ne donose gotovo nikakvu korist, a rezultiraju brojnim izravnim i neizravnim smrtima (primjerice u UK procjenjuju da će lockdown samo zbog manje dijagnostike tumora ubiti više ljudi, nego što ih je ubio virus). Danas znamo da cijepljenje učinkovito smanjuje rizik teškog oblika bolesti, no 6 mjeseci nakon cijepljenja zaštita od zaraze (tj. da PCR test potvrdi virus u nosu) iznosi svega oko 50%. U tom kontekstu, cijepljenjem nije moguće zaustaviti širenje zaraze i ne možemo postići kolektivni imunitet.
Cijepljenje je mjera kojom pojedinac umanjuje vlastiti rizik i cijepljenje onih kod kojih je rizik i prije cijepljenja bio mali (mladi i zdravi) ima vrlo mali učinak na broj teško oboljelih i umrlih. To su naprosto neoborive znanstvene činjenice koje su takve kakve jesu pa njih treba prihvatiti i u skladu s njima voditi javne politike. Bolesnih ljudi je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Zato u Hrvatskoj imamo 12,000 bolničkih kreveta i izdvajanjem iz plaća i poreza plaćamo oko 72,000 ljudi koliko ih radi u sustavu zdravstva. Oni koji donose odluke moraju problem sagledati u cjelini, a ne se fokusirati samo na jednu bolest, koliko god ona bila medijski eksponirana.” naveo je prof. Gordan Lauc.
