Dehumanizacija je uvijek prvo oružje tiranije – danas ju gledamo u najstrašnijem obliku: prema onima koji se ne mogu ni braniti.
“To nije čovjek, to je crnac.”
“To nije čovjek, to je invalid.”
“To nije čovjek, to je Židov.”
“To nije čovjek, to je kulak.”
“To nije čovjek, to je ustaša – to jest Hrvat.”
“To nije čovjek, to je embrij.”
Povijest nam neprekidno pokazuje – najveći zločini čovječanstva počinjali su ovakvim rečenicama.
Zlo nikad ne dolazi odjednom. Uvijek dolazi postepeno, pod krinkom napretka, pod maskom prava, tolerancije, znanosti ili izbora. Ali njegov temelj ostaje isti: dehumanizacija. Oduzimanje čovječnosti onima koji ne odgovaraju aktualnom sustavu vrijednosti, ideologiji ili profitu.
Danas živimo u vremenu u kojemu je dob, odnosno razvojna faza, postala razlog za smrtnu presudu. Ako si premali, premlad, ako se ne možeš braniti — nisi čovjek. Za pobornike pobačaja, nerođeni nisu ljudi jer – kako kažu – “još nisu razvijeni”. I zato, kažu, nemaju prava. Zato ih možemo ubiti. Zato ih ubijamo. Svaki dan.
Maleni, i zato bezvrijedni?
Je li veličina ono što određuje vrijednost čovjeka? Nije li to ista logika zbog koje su crnci nekad smatrani poluljudima? Nije li ista logika dovela do koncentracijskih logora, gulaga, plinskih komora?
Što smo mi danas, osim društva koje je legaliziralo smrt?
Smrt pod geslom “izbora”, pod zastavom “ljudskih prava”, pod simbolom “napretka”.
I sve to zato jer su oni koji umiru maleni. Jer se ne mogu braniti. Jer nemaju PR agencije, političke lobije ni glas u medijima.
Ali imaju srce.
Imali su moždane valove prije nego što su mnogi znali da uopće nose dijete.
Imali su DNK koji nije bio isti kao DNK njihove majke.
Imali su pravo na život – ali to pravo im je netko oduzeo, uz opravdanje koje smo već čuli previše puta u povijesti.
Jednog dana…
Jednog dana, kao čovječanstvo, gledat ćemo na pobačaj s istim gađenjem i stidom s kojim danas gledamo na robovlasništvo, na Holokaust, na Holodomor, na eugeničke pokrete i rasne zakone.
Jednog dana, o pobačaju će se učiti u školama – ne kao o “zdravstvenom pravu”, već kao o najmračnijem licu moderniteta, koji se usudio proglasiti dijete bezvrijednim jer je maleno.
A dotad?
Dotad ostaje borba.
Borba za istinu, za život, za ljudskost.
Jer ako nećemo braniti najslabije – nismo više ni narod, ni ljudi.
Izvor:Ivan Pokupec
