Konzervativizam i sloboda – Naš se javni rad u jednom trenutku, kada je fašistoidna covid priča dovoljno splasnula da on više nije zahtijevao svakodnevno dokazivanje da je dva i dva četiri i da su slobode pojedinca temelj demokracije, proširio s borbe za otvaranje terena slobodne rasprave na borbu za određene vrijednosti unutar tog terena.
Te vrijednosti u političkom smislu možemo smjestiti u okvire liberalnog konzervativizma, koji je ruku pod ruku s klasičnim liberalizmom činio protutežu progresivno-represivnom mainstreamu i njegovim skandaloznim antidemokratskim potezima kroz posljednje 3 godine.
O sličnostima i razlikama konzervativizma i klasičnog liberalizma, te o razlozima zašto su se još jednom našli na istoj strani javne rasprave pisali smo u https://sapereaudecro.blogspot.com/…/obrana-liberalnog…, a ovdje ćemo dodatno pojasniti ono što vidimo kao suštinsku povezanost konzervativizma i sloboda pojedinaca.
Neograničena sloboda vodi u neslobodu. Sloboda ne može egzistirati sama po sebi, već mora postojati u odnosu na nešto – u odnosu na okvire unutar kojih se može manifestirati. Ovo je jasno bez nepotrebnog dubljeg ulaženja u filozofska promišljanja; uzmemo li plastičan primjer, pitamo se je li slobodniji čovjek kojemu je u nekom trenutku dana apsolutna sloboda da čini bilo što ili čovjek koji može slobodno djelovati unutar granica pojedine društvene situacije?
Je li, drugim riječima, slobodniji čovjek koji igra igru čije pravilo kaže da pravila nema, zbog čega on ostaje zaleđen u nemogućnosti donošenja odluke radi prevelikog spektra izbora, ili čovjek koji igra usko ograničenu igru, kao što je šah, prema čijim pravilima može prikazati svoje sposobnosti, kreativnost, iskustvo i sl.?
Društveni odnosi liberalnog društva nisu bazirani na slobodi, već je ona nužna posljedica ispravnih civilizacijskih okvira – tradicija, vrijednosti i običaja, koji do nje dovode. Kada tih okvira ne bi bilo – kada, primjerice, ne bi postojao društveni ugovor koji svatko figurativno sklapa sa svojom zajednicom, tada ne bi bilo ni istinske slobode, jer bi svatko bio slobodan iskonstruirati svoju ideju slobode, koja bi se mogla direktno kositi sa slobodama ostalih, te tako nulificirati i njih i sebe samu.
Samo tamo gdje postoji smislena tradicija suverenog i inheretno vrijednog pojedinca može postojati uređeno slobodno društvo umjesto neslobodno-apsolutno slobodne anarhije. Samo tamo gdje pojedinac (slobodno) prihvaća svoj set dužnosti prema drugima on može uživati u stabilnoj slobodi.
Zapadni konzervativizam, posljedično, inzistira na očuvanju svojih tradicionalnih običaja, obrazaca i vrijednosti, jer zna da njihova alternativa nije utopijska bezgranična sloboda, već anarhija koja često vodi u totalitarizam; zna da ono u čemu trenutno uživamo nije povijesni status quo, već iznimka od pravila etablirana na krvavom radu naših predaka.
Zna, dakle, da bez tih okvira nema razloga vjerovati da će pojedinci koji nastanjuju isti prostor imati ikakvu mogućnost suradnje, jer neće imati zajedničku vrhovnu priču prema kojoj djeluju i koja određuje granice njihovog djelovanja. Suvremeni progresivci, a i pokoji klasični liberali, zazivaju potpuno odbacivanje tradicije misleći kako će sloboda kreirana njima ostati stajati usprkos tome što joj se baza srušila ispod nogu; možda i hoće – no samo u kratkom periodu dok se zalozi naše baštine ne rasprodaju do kraja.
“Liberalizam ima smisla samo u društvenom kontekstu koji se brani konzervativizmom”, napisao je na tom tragu Roger Scruton.
Slijedeći navedene teze i njihov sukus artikuliran Scrutonovim riječima, postaje jasnije što je problematično s progresivizmom našeg vremena. Svaka represivna radnja koju njegovi zagovaratelji čine nominalno je činjena u ime slobode/sigurnosti/prava i sl., no njihova prava nisu posljedica osmišljenog vrijednosnog sustava, već njegova polazišna točka.
Parazitiraju, dakle, na pravima uzdignutim kroz tisućljetnu tradiciju koju odbacuju, pogrešno misleći da su do njih došli sami te da ih sada mogu iskoristiti kao pseudomoralnu bazu svog novog svjetonazora. Ako su, umjesto dužnosti iz kojih prava proizlaze, polazišna točka prava, onda se ta prava ne mogu braniti ničime osim dogmom; “tomu je tako jer je tomu tako”, odnosno jer mi tako kažemo.
Iz toga pak slijedi ta prevalentna potreba za kategoričkim (protudemokratskim) nametanjem progresivnih vrijednosnih novotarija – umjesto organskim podizanjem zajedničkih uvjerenja koja posljedično čine zajednicu, nova se zajednica pokušava oformiti od vrha prema dnu.
“Nećete imati ništa i bit ćete sretni” savršen je prikaz toga da se vrijednost *neimanja ničega* nije javila u civilizaciji, pa taloženjem tradicija transformirala u univerzalnu vrijednost, već se iz megalomanskih par umova želi nametnuti svima, a da bi u tome uspjela, umovi svih moraju biti ispražnjeni od viška “zastarjelih” “neprogresivnih” tradicionalnih vrijednosti.
Spomenuto proširenje našeg javnog rada, stoga, nije naša prekonoćna odluka, već logički nastavak onoga što smo počeli činiti od kada smo prvi put pozvali na usuđivanje na mišljenje. Klasično-liberalno inzistiranje na pojedincu kao temelju društvene zajednice u neizbježnom je supostojanju s tradicijom koja je u tog pojedinca ugradila njegovu inherentnu nepovredivu ljudskost – ljudskost koju nijedna struktura, vlast ili svjetovna božanstva ne mogu oduzeti ili potčiniti, neovisno o težini i opasnosti njihovih iskreiranih histerija. Dok god je istinskih zapadnjaka, pravda će bivati izvršavana – pa makar se nebesa urušila.
