VLASTI Bosne i Hercegovine započele su prije nekoliko dana nedaleko od Bugojna u središnjoj Bosni iskapanje u potrazi za tijelima petnaest Hrvata koje su za vrijeme rata zarobili, a zatim pogubili pripadnici bošnjačke Armije BiH u ljeto 1993. godine.
Nekadašnji logoraš i čelnik HDZ-a BiH u Bugojnu Miroslav Zelić izrazio je očekivanje da će se konačno rasvijetliti sudbina nestalih iz skupine 19 Hrvata.
“Dvadesetosma je obljetnica stradanja Hrvata Bugojna i konačno očekujemo da se rasvijetli njihova sudbina. Nadamo se da ćemo pronaći svih naših 15 nasilno odvedenih Hrvata”, rekao je.
Skupinu najviših hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika Bugojna u srpnju 1993. godine zarobili su pripadnici bošnjačke Armije BiH. Zatočili su ih u logoru koji se nalazio na nogometnom stadionu u tom gradu. Tamo su ih kao zatočenike identificirali predstavnici Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC).
Tih 19 Hrvata iz bugojanskog su zatvora odveli pripadnici postrojbe El Mujahid, koja je djelovala u sastavu Trećeg korpusa Armije BiH, a činili su je dragovoljci pristigli iz islamskih zemalja. Njihova je baza bila na Rostovu, a prema prikupljenim svjedočenjima, oni su zarobljene bugojanske Hrvate tamo podvrgnuli zlostavljanjima te su ih nakon toga likvidirali.
U nastavku donosimo izvrstan tekst mlade književnice Marije Pinjuh o ovom zločinu i šutnji bošnjačkih vlasti koje onemogućavaju pronalazak tijela ubijenih :
”Umjesto sata na ruci nosili su žicu! Godinama unatrag na spomen Bugojna obuzme me tuga. Prije 5 godina sam pročitala pismo Jelene Strujić, kćerke nestalog Mihovila Strujića. 5 godina razmišljam o toj djevojci i njezinoj majci, o svim Jelenama koje se svaku noć prije spavanja pomole da se pronađu njihovi očevi. Prvo je bio broj 23, pa broj 20, pa 19 a danas je broj 15. Brojevi! Ljudski životi su svedeni na brojeve! Svaki ovaj “broj” ima svoje ime i prezime, majku koja ga je rodila, oca koji ga je odgajao, ženu koju je volio i djecu za koje je živio. Nisu oni brojevi. Oni su nestali Hrvati iz Bugojna. To su: Branko Crnjak (1960), Pero Crnjak (1958), Miroslav Dilber (1964), Niko Džaja (1959), Nikica Miloš -Kardelj (1947), Dragan Erkapić (1956), Jadranko Gvozden (1957), Vinko Ivković (1960), Zdravko Juričić (1937), Perica Kovačević (1952), Ivo Miloš (1947), Mihovil Strujić (1949), Mario Subašić (1958), Stipica Zelić (1954) i Niko Zlatunić (1969). Ovi ljudi su “Bugojanski Hrvati” naime tako ih nazivaju. Ja ih smatram nečijim sinovima , očevima, muževima… Nečijim bolnim jutrima, usamljenim noćima, praznim jastucima sa još uvijek spremnim mjestom za Božićnim stolom. Smatram ih onom glavom kuće koja će na Badnju večer unjeti badnjak i stavit vrh na Božićnu jelku. Oni su svjeća koja se pali na adventskom vjencu, strelovita molitva koja prelazi u preklinjanje i najveća bol. Oni su duše Bugojna koje čekaju svoj smiraj i pravdu. Njih petnaest muškaraca još uvijek nema, 15 grobova čeka prazno svoje vječne stanare, da, grobova! Nada da su živi ne postoji! Ubijena je jednog dana na sudu potvrdom istinitosti rečenice “Zvanično ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno, ekstremni dio zarobljenika se likvidira.”
Da, bolna rečenica o naređivanju likvidacije sinova, očeva, i muževa. Ovaj koji je potvrdio autentičnost svoje rečenice zapisane u njegovom ratnom dnevniku je također zapisao da se Hrvati koriste samo za razmjenu mrtvih. Ti, stvore, koji si napisao najpoznatiju rečenicu ratnog Bugojna, daj nam ih mrtve molimo te! Molimo zvijer, jel moguće!? Daj djeci da sahrane očeve, daj im da utonu u san mirno bar danas! Dvadeset i sedam godina poslje! Ostala su ta malena bića, ti maleni ljudi željni očevih zagrljaja. Dužni ste im istinu! Ni zemlja više šutit ne može! Dan prije imenovanja novog ministra sigurnosti, onog istog koji je najveći poraz civilizacije i demokracije ove države zemlja više nije mogla podnjet! Zemlji su tajne postale preteške, nije više mogla trpit lažne nade, lažne pokajnike, pa ni profitere koji su zamislite samo, naplaćivali potencijalne lokacije masovne grobnice! Zemlja Bugojna nije više mogla trpit, preteško joj je, zemlja je ljetos 23.7 povukla svoju površinu i otkrila kosti svojih Bugojanaca. Žice oko kostiju ruka su bile prvi dokaz da se radi baš o njima! Do jučer su obitelji čekale imena. Šuskalo se o nekima, žalosno je to da su molitve usmjerene u “Molim te Bože da su to kosti oca mojega” Duša puca a srce se raspada! Oprostite nam Bugojanci što smo nemoćni, oprostite nam obitelji nestalih što nemate mjesto da upalite svijeću na Dušni dan. Boli nas, a ne možemo ni zamisliti koliko boli vas! Poraz civilizacije i svaka nada za oprost u BiH je nastupila ljetos 24.7.2020 godine na dan imenovanja jednog ministra! Koliko će još zemlja u Bugojnu šutit? Ljudi šute ali zemlja progovara na svoj način!Zar čekate odgovorni da nakon zemlje nebo progovori?” Marija Pinjuh
