Proglašenjem kraja epidemije priča nije završila – tek se trebaju poravnati računi s onima koji su od stožerokracije profitirali, dok su građani, posebno djeca, nepovratno oštećeni suludim i potpuno neznanstvenim mjerama. Jednu od najsramotnijih uloga u plandemiji su upravo imali srednjostrujaški mediji i mnogi novinari koji su se pretvorili u PR stožera i koronakartela.
Capak je sada razočaran u cjepivo. Novinari ne šize na njega i ne pišu pamflete o njemu kao da je pobio pola Hrvatske. Pišu o “apsurdima” i sprdaju se koronaštvu – pljeskanju s balkona, divljenju stožeru, suludim ograničenjima kretanja. Vrlo skoro će se početi smijati i maskama, jednoj od najvećih svetosti koronaštva.
Dakle sve ono što smo mi i ostali normalni ljudi shvatili još prije 3 godine sada je popularno. Ne likujemo. Ali tada je to bilo zabranjeno i strogo kažnjivo.Najbolje znamo iz našeg primjera i koliko smo bili cenzurirani. Zločin je to što su napravili čovječanstvu, a mediji i veliki broj novinara su u tome igrali ključnu ulogu. Oni su bili egzekutori.
To je moralno dno dna, oni nemaju srama i nemaju toliko ljudskosti da barem priznaju i ispričaju se.
Jedan europski analitičar, koji je dobar poznavatelj prilika i u Hrvatskoj, jednom je rekao: „Da je Richard Nixon (američki predsjednik koji je dao ostavku zbog afere Watergate) imao hrvatske medije još uvijek bi vladao Amerikom!“ .
Pristranost i sluganstvo glavnih hrvatskih medija nema granica. Prosječni građanin ima dojam kao da postoji zajedničko uredništvo svih main-stream medija, kao nekakav centralni uređivački komitet.
Svojevremeno je Karolina Vidović Krišto prozvala mainstream medije da su ”megafoni laži” koji ne dopuštaju istraživanje istine i da prikrivaju afere.
U pandemiji COVID-a,kao nikada do sada se mainstraem mediji nisu toliko razotkrili i potvrdili navedenu tezu . U biti su bili desna ruka vladajućima i pandemijskoj mafiji u uvođenju lockdowna i nekih potpuno nerazumnih i besmislenih mjera pod navodnom zaštitom od epidemije COVID-a.
Mediji očito rade prema određenim scenarijima, a ne prema profesionalnim kriterijima. Štoviše, mediji su dio određenog netransparentnog kruga u Hrvatskoj koji ima moć manipulirati javnošću, na način da događaje konstruira, te istodobno druge umanjuje ili u potpunosti skriva.
Većina građana sve više shvaća da su mediji postali produžena ruka biznisa i određenih političkih struktura te da je glavni cilj medija postala isključivo zarada i ostvarivanje nekih financijskih i političkih interesa, a ne objektivno informiranje javnosti . Kada u medijskom biznisu profiti i financijski interesi postanu isključivi cilj tada se stvarnost mora prilagoditi potrebama tržišta, a informacije filtrirati, oblikovati i usmjeravati u željenom smjeru.
Hrvatski mainstream mediji danas su upravo produkt takvih procesa gdje se stvarnost tj. narativ o toj stvarnosti oblikuje do te mjere da ona sve manje liči na ono što građani primjećuju vlastitim očima.
Sve više građana više ne nalazi opravdane razloge niti dokaze za uvjerenje da ijedna od ovih medijskih tvrtki obavlja medijsku poslovnu djelatnost u Republici Hrvatskoj za potrebe istinitog i objektivnog izvještavanja građana Republike Hrvatske, a u svrhu izgradnje prosperitetnog demokratskog društva. Većina značajnijih privatnih hrvatskih medija je u stranom vlasništvu a jedini relevantni domaći vlasnik medija, obitelj Hanžeković ima direktne financijske interese budući da si medijskim biznisom osigurava unosne multimilijunske poslove u sektoru naplate i ovrha nad građanima.
Svi dokazi, oni empirijski i oni anegdotalni, upućuju na činjenicu da vlasnici, nakladnici medija u Republici Hrvatskoj proizvode javno mnijenje i utječu na demokratske i političke procese u skladu sa svojim financijskim ili političkim interesima.
Nepoznata struktura vlasništva nad medijima u Republici Hrvatskoj dovodi u pitanje sam demokratski poredak, s obzirom da se političke opcije čiji politički programi odudaraju od smjera koji odgovara financijskim interesima vlasnika nakladnika medija suočavaju s pristranim i neobjektivnim izvještavanjem, ignoriranjem i marginalizacijom.
Takvo postupanje stranih privatnih tvrtki nije začuđujuće, jer je cilj medijskog biznisa ostvarivanje profita, no, takvo njihovo postupanje diskvalificira njihove zaposlenike od mogućnosti da budu tretirani kao novinari, u smislu posrednika u demokratskom procesu i objektivnih tumača političke i društvene stvarnosti. Upravo suprotno, zaposlenici tih privatnih tvrtki u svjetlu novog poimanja medijskog biznisa mogu biti tretirani isključivo kao PR djelatnici čija se djelatnost svodi na ostvarivanje ranije zacrtanih ciljeva vlasnika tvrtke.
Podsjećamo na slučaj kada je premijer Plenković početkom epidemije Covid pozvao urednike svih glavnih medija i ”dogovorio” način izvještavanja o pandemiji Covid 19 koji odgovara vladajućima. Ili kada je na konferenciji za novinare na kojoj je predstavljen plan za cijepljenje, dijelio lekcije novinarima i medijima o tome kako bi trebala izgledati uređivačka politika njihovih medija u kampanji cijepljenja. Tako je spomenuo uređivačku politiku N1, HTV-a, Nove TV i RTL-a te pritom u svakoga od novinara uperio kažiprst, poručivši im: “Što više suvislih ljudi bude u eteru, to će se više ljuti cijepiti. Manje košta PR nego smrt od kovida. “
Podsjećamo kako u opisu njegova posla premijera nije biti glavni urednik hrvatskih medija.
Trenutna situacija s medijima utječe drastično na urušavanje kompletnog društva. Prema toj tezi mnogo ljudi i tvrtki „upumpava“ novac u medije pa mediji igraju ogromnu ulogu u kreiranju javnog mnijenja kako bi ostvarili njihove financijske ili neke druge interese. Mediji posjeduju rastući osjećaj moći pa počinju koristiti svoju moć na najagresivniji i najegoističniji mogući način.
Danas s postojanjem određene regulative koja nadzire kupnju i prodaju medija, manipuliranje moći odvija se na najvišoj razini. Prema takvom mišljenju, manipuliranje medija i medijima glavna je bolest koja se širi društvom. To zbunjuje ljude jer bilo tko može promovirati štogod želi tako dugo dok ima dovoljno novca.
Objektivne izvještaje o događanjima u svijetu ne bi se smjelo dati u ruke sadašnjim strogo kontroliranim medijima. Takva izvještavanja moraju voditi profesionalne agencije, politički, svjetonazorno i financijski posve neovisne i objektivne instance. Tako bi se izbjegle anomalije kojima danas mediji manipuliraju.
Pogledajmo samo situaciju s tzv. COVID krizom u kojoj su tzv. centralni mediji zauzeli jednostran pa i štetan stav, ignorirajući i selekcionirajući znanstvene i profesionalne spoznaje koje apsolutno nisu ušle u prilog današnjoj propagandi. Takve su se stvari događale i u prošlosti ali nikada na ovako očit način.
Gotovo svi hrvatski mediji su nekritički objavljivali i opravdavali sulude mjere stožera koje osim što su u suprotnosti sa svim relevantnim znanstvenim istraživanjima su se kosile sa zdravim razumom. Postavlja se logično pitanje tko je plaćao određene medije i ”stručnjake” kako bi ostvarivali njihove financijske interese.
Otkada je počela tzv. COVID-19 kriza središnji mediji pokazali su svu svoju disfunkcionalnost. Štoviše svrstali su se na stranu propagiranja ideje o Covidu kao teškoj pandemiji i o cjepivu kao spasu.
Nerijetko se pisalo o najgoroj bolesti u povijesti, o spasonosnom rješenju u vidu cjepiva, o tome kako lijekovi uopće ne djeluju itd. Dakle selekcionirali su podatke i još uvijek to čine preko svojih znanstvenih junaka, isključivali su znanstvene činjenice koje su ukazivale i potvrđivale suprotna stajališta (PCR test i proglašenje pandemije, nedjelotvornost pa i štetnost cjepiva, lažne znanstvene studije itd.).
Ukoliko je netko od znanstvenika, novinara ili političara ukazao na te probleme počinjale su medijske hajke, obilježene uglavnom lažnim vijestima kojima se pokuša diskreditirati navedenu osobu. Zanimljivo je da pritom gotovo svi središnji mediji objavljuju istovjetne (laže) vijesti dobivene iz jednog izvora. Prisjetimo se samo napada na Gordana Lauca, Nenada Bakića, akademika Krešimira Pavelića , zastupnike Mosta i sve one koji su digli glas protiv pandemijske mafije.
Osvrnuli bismo se i na možda najveću opasnost za medije – novinarstvo tipa Faktografa. Pod krinkom znanstvene provjere loše educirani novinari (pri čemu pod lošom edukacijom smatramo edukaciju o temama na koje reagiraju a ne edukaciju iz novinarstva) uzimaju za pravo komentirati i plasirati „istinu“ pri čemu se gotovo uvijek pozivaju na (selekcionirane) znanstvene činjenice. Ne smetaju ih pritom evidentni dokazi koji ukazuju na suprotno (meta studije- primjer nošenja masaka, dijagnostika PCR, besmislenost lockdowna, Ivermectin,nuspojave cijepljenja…).
Nepotrebno je dalje elaborirati ovakav pristup tzv. ‘provjere’ u kojoj se manipulira dijelovima izjava izvan konteksta te na takav način se može svaki članak može proglasiti netočnim pa čak i onog humorističnog karaktera.
Portal crodex.net smo pokrenuli upravo zbog ogromnog nezadovoljstva stanjem u medijima i nametanjem njihovih istina te nastojimo pružiti informacije koje ne možete pronaći u tim medijima. Vrlo brzo smo se suočili sa njihovim ”ministarstvom istine” koje služeći se lažima i poluistinama pokušava blokirati naš rad ali i rad svih drugih neovisnih portala koji ”ne pušu u njihov rog”.
Njima poručujemo :Nikada nećemo prestati govoriti i donositi istinu. Nećemo se dati ušutkati mada već pokušavaju svim sredstvima da nas ušutkaju.Tama se boji svjetla, to je zapisano prije 2000 godina a mi upravo želimo biti svjetionik u ovom medijskom mraku!
Današnje sile tame jesu vladajuće strukture koje služe nekim globalističkim agendama . Jer samo sprječavajući istinu oni se mogu održati na vlasti, te pljačkajući svoje građane besramno se bogatiti – na račun poštenih hrvatskih ljudi.
