Jedna od krucijalnih stvari koje civilizirani dio našeg društva mora shvatiti jest da je suvišno i dalje govoriti o licemjerju progresivne ideologije i njezinih (ne)tolerantnih propagatora.
Sve veći broj ljudi uviđa kako progresivci u pravilu primjenjuju drukčije standarde za prosuđivanje svojih ideoloških suboraca i onih koje definiraju kao ne-progresivne heretike. I sami konstantno ukazujemo na kontradiktornosti tog manijakalnog nekoherentnog svjetonazora s ciljem buđenja one pasivne tihe većina koja svojom letargijom pristaje na potop broda znanog kao zapadna civilizacija. No oni koji su duboko uronjeni u dinamiku suvremenih kulturnih zbivanja moraju prepoznati nužnost izlaska iz okvira priče koji sugerira da je vodeći problem njihovih civilizacijskih protivnika licemjerje.
Kod progresivističkih se aktera, naime, ne radi o licemjerju, već o jednostavnom i prostom laganju. Problem nije, primjerice, u tome što oni ne vide apsurd simultanog kritiziranja očuvanja državnih granica i zagovaranja postavljanja uskih granica unutar 15-minutnih gradova, već u tome što oba ta stava, koliko god bila međusobno kontradiktorna, predstavljaju sredstvo izvršavanja njihovih ideoloških ciljeva. U njihovim se glavama državne granice moraju urušiti kako bi se pojedinac dodatno fragmentirao, vrijednosno ispraznio i postao podobnim za prihvaćanje njihovih novonormalnih vrijednosti. Pritom, jedna od novonormalnosti koje pojedinac mora prihvatiti upravo je prisilno bivanje zatvorenim u modernu verziju koncentracijskih logora u ime odavanja počasti neopoganskom pseudobožanstvu Majke Zemlje/Klimatskih promjena.
Nakon što uvidimo da su te dvije realnosti uistinu dio njihovog civilizacijskog plana postaje jasnije zašto se tu umjesto o licemjerju mora govoriti baš o suprotnom – tj. o iznimno konzistentnom i parareligijski discipliniranom klanjanju svojim naopakim vrijednostima. Nazivanje takvog djelovanja licemjernim na neki im način odaje priznanje, jer implicitno priznaje da su pseudomoralni velovi kojima progresivci skrivaju svoje planove istiniti. Primjerice, nekritička tolerancija prema radikalnom islamu i istovremena netolerancija prema kršćanstvu licemjerne su samo ako je progresivna nominalna ljubav spram islama istinita. Ako je pak ta tolerancija samo paravan za iskorištavanje migranata iz islamskih zemalja za svoje ciljeve razvodnjavanja nacionalnog identiteta i zatiranja zapadne kulture, onda su ta dva smjera – I) napada na vodeću religiju zapada i II) paralelnog prijateljevanja s drugom religijom koja ovu prvu odbacuje – konzistentna i logična. Neprijatelj mog neprijatelja, kako uči narodna mudrost, moj je prijatelj. To što će pripadnici potonje gostujuće religije na koncu, nakon što odrade svoju ulogu korisnog idiotizma, biti žrtvovani na ideološkom oltaru kao i svi mi ostali u ovom je trenutku manje bitno.
Taj se obrazac prividnog licemjerja, ispod kojeg se zapravo krije obično i blatantno poigravanje istinom ovisno o trenutnoj ideološkoj potrebi, može primijeniti na gotovo svaku aktualnu progresivnu umotvorinu. Odbacivanje biološkog spola kao nečeg fluidnog i arbitrarnog logički ne može supostojati pod istim vrijednosnim kišobranom s idejom da je nečija seksualnost urođena i nepromjenjiva. Ako je seksualnost definirana kao urođena privlačnost prema određenom spolu, onda i spol mora biti urođen, a ako je spol urođen, odnosno predodređen, onda rodno ideološka laprdanja o fluidnosti biološkog spola u začetku padaju u vodu. Licemjerje? Da, ako im je uistinu stalo do seksualnih manjina, pa su licemjerni utoliko što su iznimno brzi na okidaču kada nekoga treba etiketirati kao homofoba, dok sami istospolnim parovima verbalnim zavrzlamama negiraju mogućnost postojanja. U stvarnosti im nije stalo ni do koga osim do propagiranja svoje ideologije, a ona se u navedenom slučaju jedan dan najbolje mogla sakriti iza manjine X, a drugi iza manjine koja negira X – koga briga za istinu i dosljednost kada žedna ideologija pošalje svoje zahtjeve.
Istina se uvijek žrtvuje na oltaru ideologije, a progresivizam kao jedna mahnita i nepromišljena vrijednosna hijerarhija samo je još jedan dokaz te činjenice. Prokazivanje njihovog licemjerja nužno je kako bi oni na granici oboljenja od njihove kolektivne psihoze dobili brzinski protulijek, no ono ne može i ne smiju biti kraj razgovora o opasnostima progresivizma. Nakon što se spozna licemjerje njihovih lažnih pseudomoralnih fasada kojima skrivaju svoje stvarne ciljeve, nužno se pozabaviti i tim stvarnim ciljevima. Nadalje, ukazivanje na njihovo licemjerje njima samima, izuzev naivnim iznimkama, nalik je na objašnjavanje lopovu da je krađa loša. Nije da on ne zna da je to što radi loše, već se svjesno odlučuje za činjenje zla kako bi njime ostvario svoje amoralne ciljeve.
Izvor :Sapere Aude
