Komunizam u Hrvatskoj ne održavaju ljevičari — nego jal, egalitarizam i mentalitet koji nose ‘domoljubi’
Dok god se raspravlja o jugoslavenstvu, komunizmu i lijevim ideologijama, mnogi će brzopleto zaključiti da su za njihovo preživljavanje u Hrvatskoj odgovorni isključivo aktivisti radikalne ljevice, salonski marksisti i notorni jugonostalgičari. No prava istina je mnogo neugodnija, i tiče se puno šireg kruga ljudi — uključujući i one koji misle da su «na pravoj strani».
Jer nije problem samo u onima koji nose petokrake po prosvjedima. Problem je u mentalitetu koji je ušao duboko u narod, pa i među one koji slušaju Thompsona, emotivno dožive Vukovar 1991. ili se kunu u euroatlantske integracije.
Egalitarni sindrom – naslijeđe koje nismo preboljeli
Koliko god hrvatsko društvo deklarativno prihvaćalo kapitalizam, tržište i zapadni model razvoja, toliko su mnogima u podsvijest duboko usađeni refleksi bivšeg sustava. Egalitarni sindrom, strah od uspjeha drugoga i zavist prema svakome tko se usudi nešto više raditi, riskirati i znati – to je ono što Hrvatsku drži prikovanu za tlo.
Ti refleksi ne vide se u političkim govorima. Vide se u sitnim reakcijama svakodnevice:
- kad ste jalni na susjeda obrtnika koji ustaje u 5 ujutro, dok vi hrčete s nosom u ženinom pazuhu
- kad vas smeta njegov novi auto, a ne smeta vas vlastita pasivnost
- kad vas iritiraju neboderi i moderni poslovni kompleksi, ali ne smeta vas poluraspala secesijska ruševina usred Zagreba
- kad na otvorenje shopping centra prokomentirate: “Bolje da su otvorili tvornicu”, kao da ijedna tvornica nastaje bez ulaganja, potrošnje i potražnje
- kad gunđate o cijeni sladoleda na Stradunu, a zatvarate oči pred korupcijom, uhljebljivanjem i državom koja troši novac brže nego što ga vi možete zaraditi
Sve je to ista matrica: boljševički pogled na svijet, prerušeni u «brigu za narod» i “borbu protiv kapitala”.
Paradoks: protiv EU, ali na EU asfaltu
Još je jedan fenomen duboko ukorijenjen:
proklinješ Bruxelles, ali se voziš na tramvaju koji je kupila EU.
Mrziš Uniju, ali koristiš ceste izgrađene europskim novcem.
Imaš mišljenje o svemu, ali odgovornost – nula.
To nije euroskepticizam. To je infantilnost koju su bivši sustavi brižno odgajali: netko drugi je kriv, netko drugi mora dati, netko drugi mora rješavati.
Švicarska kao ogledalo: koliko smo mi zapravo normalni?
Nedavno su mladi ljevičari u Švicarskoj pokušali silovati sustav referendumom o dodatnom oporezivanju bogatih. Zakazali su spektakularno: 78% Švicaraca odbilo je taj idiotizam.
Drugim riječima:
od 10 Švicaraca — 8 je normalno.
Sada zamislimo isti referendum u Hrvatskoj. Rezultat?
Vjerojatno potpuno obrnut. Jer egalitarni refleksi nisu nestali — samo su se modernizirali. Umjesto parole «Plati bogatašu», danas su to komentari ispod članaka, jal prema svakome tko se usudio živjeti bolje, i vječna socijalistička fantazija da bi svima bilo bolje da se svima uzme.
I zato nam je – paradoksalno – još i dobro kako bi nam moglo biti.
Najveći problem Hrvatske nije ljevica — nego mentalitet
Sve dok se u ovoj zemlji bude više mrzilo tuđi uspjeh nego vlastiti neuspjeh, sve dok se više bude glancao egalitarni mit nego poticalo ambiciju, riskiranje i rad, dotle se neće promijeniti ništa — bez obzira tko je na vlasti.
Ovo nije borba protiv jedne ideologije. Ovo je borba protiv mentaliteta koji je ostao u nama.
I dok to ne shvatimo — komunizam u Hrvatskoj neće nestati.
Jer ga, paradoksalno, održavaju baš oni koji misle da su ga odavno pobijedili.
Izvor:Thomas Bauer
