Tko je ubijan, pljačkan, iseljavan a kakve se naseljavalo! O etničkim promjenama i antikulturnom sloju koji je devastirao Split!
Ovakvu smo gospodu gubili, a umjesto njih naseljavana je antikultura !
Kad sam se 1944. godine vratio u Split i ostao tamo otprilike godinu dana, uspio sam ustanoviti da partizani čine sve zamislive pogreške i rasipaju tako veliku povijesnu šansu. Mudrost je svakog pametnog upravljanja državom da se pobijeđenom protivniku izgradi most, koji mu najzad osigurava put u novu budućnost i koji će ga kasnije učiniti saveznikom. Velikodušnost je čin mudrosti i jakosti, primitivna osvetoljbivost znak je straha i slabosti. Partizani su općenito, možda osobito u Splitu, bili zbrkana gomila najrazličitije socijalne razine. Vođe su bili ono što su sami označavali komunistima, iako većina njih nije o komunizmu imala pojma. Imao sam prilike utvrditi to u različitim raspravama s njima. Umjesto da ljudima pokažu da su »bolji od drugih«, od samog su im početka na pameti bile samo dvije stvari: riješiti se »građanskog« protivnika i nanovo podijeliti bogatstvo!
Gotovo tri tjedna slušao sam svakog jutra pucnje strijeljanja s obližnjeg stratišta !
Bez materijalne pomoći, prvenstveno britanske vojske u Italiji, preživljavanje bi bilo nemoguće jer se posljedice rata nisu ispravljale, a vladala je opća atmosfera terora. Usto je pola godine harala teška glad, koja je mogla biti otklonjena prije da su partizani bili sporazumni s pravednijom podjelom živežnih namirnica. Tendencija da se valjani i iskusni ljudi dotadašnje administracije isključe, i to, jer su bili buržuji, bez mirovine, te da se nadomjeste posve neiskusnim ljudima, pogreška je svih ideološki određenih stranaka. Tome su se pridružila nesuglasja između njih samih. Trajalo je mjesecima dok bi nova struktura nekako uspjela nastaviti gospodarski i socijalni život. Rezultat je bio porazan!
Oni slojevi stanovništva koji su nastavljajući tradiciju prošlosti oblikovali kulturnu sliku Dalmacije, koji su stvorili mediteransku simbiozu tako karakterističnu za dalmatinski svijet, ili su propali, osiromašeni, izopćeni, ili su morali napustiti zemlju, ili su pobjegli!
Nastao je vakuum, u kojem nije, kao što je rekao jedan moj prijatelj, bilo moguće naći sugovornika. Tome se pridružila snažna etnička mijena! U Dalmaciju, pogotovu u srednju Dalmaciju, uvijek su u stanovitoj mjeri prodirali ljudi, pogotovu iz bosanskog prostora, takozvani Vlasi, za koje se skrbila pravoslavna crkva
Zvali su se Srbi, iako su samo djelomice izvorno bili Srbi. U gradovima su ih zvali »vlaji«. Dakle, oduvijek je postojalo stanovito prokapavanje preko brda. Sada se to prokapavanje pretvorilo u bujicu
Dalmaciju su napustili mnogi ljudi, među njima je navodno bilo oko stotinu tisuća Talijana, ali i mnogih drugih. Na njihovo su mjesto došli ljudi »s brda«. Bila je to seoba naroda, kao često u povijesti. Ali to nije bila razmjena kultura. Bila je to zamjena sloja koji nosi kulturu ljudima, ne samo druge, nego mnogo niže kulture.
Ta promjena bila je tako plastična da se moglo sjediti na klupi na rivi i ne prepoznati ni jednog jedinog od ljudi koji su prolazili. Split je izgubio svoje Splićane. Prošle su godine dok su se stvari donekle izjednačile i ostatak izvornog stanovništva postao ponovno zamjetljiv. Bio je to doista prizor propasti !
San Nezavisne Države Hrvatske bio je odsanjan. Svijeta stare Dalmacije nije više bilo.
Ustoličavala se nova politička konstelacija, novi oblik srpske vladavine!
Nismo više imali ništa što bi upućivalo da ćemo prošlost moći nastaviti u budućnost. Učinio sam sve da pomognem svojim rođacima. Ali u ovom novom svijetu nisam više imao nikakvu prihvatnu točku. lako još vrlo mlad, dotad sam imao stanovitih mogućnosti djelovati, premda skromno. Bio sam od svih odsječen. Shvatio sam mig sudbine: »Moraš otići.« I otišao sam.
Lujo Tončić plemeniti Sorinj,generalni tajnik Vijeća Europe
Lujo Tončić Sorinj bio je austrijski diplomat hrvatskog podrijetla velikog međunarodnog ugleda. Od 1969. do 1974. Tončić-Sorinj obnašao je dužnost Glavnog tajnika Europskog vijeća.
