Da Mesić nije haškom tužiteljstvu direktno dostavio Brijunski transkript direktno kršeći Ustavni zakon o suradnji s haškim sudom, nikad ne bi moglo doći do podizanja optužnice protiv Ante Gotovine i suđenja za Oluju jer tužiteljstvo ne bi imalo nikakvu indiciju za element namjere (mens rea) za počinjenje UZP-a nezakonitim granatiranjem Knina, Benkovca, Gračaca i Obrovca, i čitava hrvatska nacija ostala bi uskraćena za jednu veliku traumu koju joj je svojim veleizdajničkim djelovanjem omogućio upravo Stjepan Mesić.
Vlada Ivice Račana deklasificirala je većinu dokumenata koje je tražilo Haaško tužiteljstvo, no nezadovoljna curenjem dokumenata, odlučila je 11. siječnja 2001. da se arhiva predsjednika Tuđmana pohrani u Hrvatskom državnom arhivu (HDA)
Kad su tri povjerenstva uredno popisala i pohranila dokumente koji su ostali iza prvoga predsjednika, činilo se da je priča s Tuđmanovim transkriptima završena barem na neko vrijeme. No ona je tek počinjala jer je na scenu stupio novi predsjednik Republike Stjepan Mesić, koji je “Tuđmanov režim” počeo sustavno optuživati za gospodarski kriminal, ratne zločine, etničko čišćenje i za pokušaj pripajanja dijelova Bosne i Hercegovine.
Da bi “senzibilizirao hrvatsku javnost”, njegovi savjetnici dobili su zadatak da uđu u arhiv prvoga predsjednika, izdvoje sve dokumente koje bi se moglo smatrati kompromitirajućima za hrvatsku politiku do 2000. godine te da ih dostave odabranim medijima. Tako je počelo selektivno curenje transkripata, a Mesićeva glasnogovornica govorila je kako će se to činiti “sve dok se kriminalci ne procesuiraju”. Nakon objave u medijima, dokumenti – iako klasificirani kao državna tajna – počeli su odlaziti u Haag, a Haaško tužiteljstvo uskoro će svoje optužnice protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka te protiv Herceg-Bosanske šestorke potkrijepiti upravo Tuđmanovim transkriptima, kao glavnim ”dokazom” za postojanje “zajedničkog zločinačkog pothvata”.
Koliko je transkripata završilo u Haagu? Službenog podatka o tome nema, no prema pisanju medija kojima je Mesić “dilao” dokumente (pa bi mogli biti pouzdani), iz Ureda predsjednika haaškim je istražiteljima predano 8.000 stranica izvještajnih dokumenata i 4.000 stranica transkripata. Svi ti dokumenti, dakako s oznakom tajnosti, zaobišli su Vladin ured za suradnju s Haagom i propisanu proceduru predaje službenih dokumenata tužiteljstvu.
Nešto više svjetla u razmjere nekontrolirane predaje dokumenata Haagu unio je profesor na Yaleu William Tomljanovic, koji je 18. siječnja 2006. svjedočio na haaškom suđenju glavnom uredniku Hrvatskog lista Ivici Marijačiću i suradniku toga tjednika Markici Rebiću, koje se teretilo da su objavili tajni iskaz zaštićenog svjedoka. Kako je Tomljanovic obavljao poslove haaškog istražitelja, raspolagao je vrlo pouzdanim informacijama o transkriptima. Većina tih dokumenata, rekao je, Haagu je bila dostupna već u travnju 2000., a on je često odlazio u Ured predsjednika kako bi ih pregledao. Počeo ih je pregledati u svibnju 2000., tražio je dodatne transkripte i oko godinu dana radio na katalogiziranju kolekcije transkripata koju su dobili iz Mesićeva.
Iz njegova odgovora sucu doznajemo da je Ured predsjednika Mesića dostavio Haaškom tužiteljstvu “točno 666” transkripata, koje je Tomljanovic “osobno sve analizirao”. Također izjavljuje da je već sredinom 2000. raspolagao i velikom kolekcijom dokumenata HVO-a. Dovedena pred gotov čin, Vlada Ivice Račana deklasificirala je većinu dokumenata koje je tražilo Haaško tužiteljstvo, no nezadovoljna curenjem dokumenata, odlučila je 11. siječnja 2001. da se arhiva predsjednika Tuđmana pohrani u Hrvatskom državnom arhivu (HDA). Premda je odluka stupila na snagu odmah, Mesić je dokumentaciju predao tek nekoliko godina poslije. HDA počeo ju je preuzimati 31. ožujka 2005., a primopredaja se otegnula sve do siječnja 2006. godine. Sve to vrijeme bila je na raspolaganju Mesiću i njegovim savjetnicima te su je i dalje koristili za kriminalizaciju Tuđmanove politike.
Slučajno ili ne, Državnom arhivu konačno su je predali kad su u Haagu podignute posljednje optužnice protiv hrvatskih generala. Koliko su dokumenata i pod kojim uvjetima Banski dvori i Pantovčak predali haaškom tužiteljstvu, teško je i pretpostaviti. Osobito je nepoznanica koji su sve dokumenti završili u rukama Carle del Ponte. Vlada je u ožujku 2003. izvijestila Sabor da je “od travnja 2000. dostavila Haaškom sudu one dokumente koji se odnose na zločine nad Hrvatima počinjene tijekom agresije na Hrvatsku, na rat u BiH te na operacije Medački džep, Bljesak i Oluja. Dostavljeni su i transkripti razgovora o tim događajima, vođenih u Uredu predsjednika Republike Franje Tuđmana. Sa svih dokumenata prethodno je skinuta oznaka tajnosti”.
U vezi s ratom u BiH, predala je dokumente HVO-a, HIS-a, SIS-a i MORH-a, među kojima su vojne zapovijedi i izvješća raznih vojnih postrojbi, popisi Vojske Republike Srpske, osobni dosjei te zapisnici o obavijesnim i presretanim razgovorima. Istražiteljima Haaškog suda omogućen je i pristup u HDA, u kojem su 2000. pohranjeni dokumenti o ratnim operacijama u BiH. Što je s transkriptima danas? I dalje su pohranjeni u Državnom arhivu, i dalje su klasificirani kao državna tajna i do njih se može jedino uz dopuštenje Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost.
Da je u Americi Mesić napravio samo ovo što je napravio s transkriptima, bez svega ostalog a čega ima pregršt, on bi dobio doživotnu kaznu, ali samo u onim saveznim državama u kojima nema smrtne kazne. Da ga takvo suđenje zatekne recimo u Texasu, ne bi ga Bogorodica spasila od električne stolice.
Gdje je to otišla ova država? Tko je u tolikoj mjeri Hrvatima isprao mozak?
