Iako političko vodstvo Hrvata u RH i u BiH prikazuje promjenu izbornog zakona kao glavni cilj – to nije jedini problem. Hrvatsko političko vodstvo u BiH mora jasno definirati svoju političku platformu i ciljeve. Ako se zalaže za treći entitet, mora to politički jasno utvrditi i artikulirati. Krajnji je trenutak. Naime, Srbi su s RS ostvarili svoj cilj. Bošnjaci ubrzo ostvaruju svoj u FBiH, a Hrvati se iz nje iseljavaju i nestaju (iz RS su odavno protjerani).
Ono što se pretenciozno zove „međunarodna zajednica“nevoljko je priznala RH, a ta nevoljkost nije se promijenila do danas. Mnogi Hrvati naivno su mislili, ili su htjeli misliti, da to nije tako. Međutim, nakon što je Haaški sud osudio politički i vojni vrh Herceg-Bosne (Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Čorić i Pušić) za udruženi zločinački pothvat nad Muslimanima/Bošnjacima u BiH, i politički i vojni vrh RH (Tuđman, Šušak, Bobetko), otrijeznili su se.
U posjeti BiH je izaslanik SAD za Zapadni Balkan, Matthew Palmer, zajedno s izvršnom direktoricom za Zapadnu Europu, Zapadni Balkan, Tursku i Veliku Britaniju pri Europskoj službi za vanjske poslove Angelinom Eichhorst. Politika mrkve i batine postaje aktualna i tada valja prizemljiti „zanosne nade“ i obuzdati „zloslutne tjeskobe“, ako želimo nešto napraviti u svoju vlastiti korist.
Između srpskoga secesionizma i bošnjačkog unitarizma
RH se zalaže za ulazak BiH u EU (i NATO) i uz političku potporu pruža joj i tehničku pomoć u ispunjavanju kriterija. Iskustvo nam govori – kad se uključe regionalni i osobito nadregionalni čimbenici u rješavanje političkih odnosa u BiH, oni zbog svoje pristranosti i geopolitičkih ambicija mogu opasno destabilizirati BiH i tzv. Zapadni Balkan.
BiH u EU je vanjskopolitički prioritet i strateški interes RH, a briga o Hrvatima u BiH je strateška zadaća RH, odnosno, da se u potpunosti realizira njihova konstitutivnost i ravnopravnosti. U ovom trenutku Zagreb i Mostar sužavaju ostvarivanje ravnopravnosti Hrvata u BiH na pravedan izborni zakon po kojemu bi se poštivala suverena volja hrvatskog naroda u BiH izražena putem njegovih legitimnih političkih predstavnika. Ali to je samo prvi nužan korak koji se može poništiti na razne načine. Sjetimo se samo Daytonskog sporazuma i pogledajmo kako je poništena konstitutivnost i ravnopravnost Hrvata koji je on jamčio.
Cjelovitu BiH ugrožavaju srpski secesionizam i bošnjački unitarizam, koji se međusobno hrane i onemogućuju da BiH postane stabilna i funkcionalna država koja neće ovisiti isključivo o vanjskoj pomoći, niti će biti podložna vanjskim uvjetovanjima, dakle, koja neće biti nedovršena i promašena država, koju druge države i „međunarodna zajednica“ koriste za ostvarivanje svojih strateških i geopolitičkih ciljeva.
Najveći politički problem FBiH je neravnopravnosti Hrvata koja proizlazi iz dominacije Bošnjaka, iako je definirana kao zajednički entitet Bošnjaka i Hrvata kao ravnopravnih naroda i ostalih narodnosti (prema Washingtonskom i Daytonskom sporazumu). S obzirom na to da se nastavlja majorizacija od strane Bošnjaka (i jednog dijela „Hrvata“) i da se Bošnjaci protive regionalizaciji, federalizaciji ili kantonizaciji BiH, jedino prihvatljivo rješenje za Hrvate jest podjela FBiH na hrvatski i bošnjački entitet.
Bez proaktivne politike nema „osobite skrbi i zaštite“
Ovakva FBiH i ovakva Republika srpska onemogućuju ulazak BiH u EU (i NATO). Hoće li političari u BiH i „međunarodna zajednica“ u nekom trenutku ukinuti srpski entitet, ili uspostaviti bošnjački i hrvatski, ili ponuditi neko novo dogovorno rješenje, to ne znamo. Stoga valja žurno poraditi na jednom dugoročnom nacionalnom programu, osobito sada kad se primjećuju ozbiljna preslagivanja u međunarodnoj zajednici. Naime, postoji realna opasnost destabilizacije BiH od velikosrpske politike i od islamskog radikalizma, koji imaju svoje vanjske zagovornike i pokrovitelje i koji mogu poslužiti za izravnanje računa između suprotstavljenih velikih sila.
RH mora odgovoriti proaktivnom politikom koja će izvući maksimalnu političku i sigurnosnu korist iz svog članstva u EU i NATO i iz svojeg stabilizacijskog djelovanja prema BiH. U tom smislu RH mora spriječiti svaki pokušaj da ju se vrati u „regiju“, jasno ukazati na političku (i drugu) diskriminaciju Hrvata u BiH, aktivno politički utjecati na razvoj BiH, i u skladu s vlastitim Ustavom jamčiti tamošnjim Hrvatima „osobitu skrb i zaštitu“.
Iako političko vodstvo Hrvata u RH i u BiH prikazuje promjenu izbornog zakona kao glavni cilj – to nije jedini problem. Hrvatsko političko vodstvo u BiH mora jasno definirati svoju političku platformu i ciljeve. Ako se zalaže za treći entitet, mora to politički jasno utvrditi i artikulirati. Krajnji je trenutak. Naime, Srbi su s RS ostvarili svoj cilj. Bošnjaci ubrzo ostvaruju svoj u FBiH, a Hrvati se iz nje iseljavaju i nestaju (iz RS su odavno protjerani). Političko vodstvo RH treba jasno i službeno podržati cjelovitu političku platformu Hrvata u BiH i angažirati se na tom tragu u „međunarodnoj zajednici“, ako uistinu želi pomoći Hrvatima u BiH. Ako ni zbog čega drugog onda zato što tako pomažu sami sebi. Ili, možebitno, naivno misli da, nakon što „međunarodna zajednica“ slomi Hrvate u BiH sljedeći na redu nisu i Hrvati u RH?
Izvor: Hrvatsko nebo
