Mnogo bi naši političari od ove tri hrabre žene mogli naučiti o integritetu, dosljednosti, javnoj odgovornosti i stručnosti, stvarima koje kronično nedostaju hrvatskoj politici.
Hrvatsku već tjednima pogađa “afera Zambija” u kojoj je osmero Hrvata optuženo za međunarodnu trgovinu djecom.
Ovu aferu glavnostrujaški mediji su dugo vremena uglavnom prešućivali, a kada je ista napokon ugledala “svjetlo dana”, došlo je do nemuštih odgovora nadležnih institucija koji su upućivali na brojne propuste i kršenja zakona.
Prije nekoliko dana održana je i tematska sjednica Saborskog odbora za obitelj, mlade i sport o posvajanju djece iz inozemstva, na kojoj se jasno vidjela i politička polarizacija ovog problema o kojem uopće ne bi trebalo biti diskusije po pitanju moguće povrede dječjih prava i kršenja međunarodnih zakona.
Iskoristiti ću ovu sjednicu da pohvalim tri hrabre žene koje su zaslužne da je ova afera kao prvo došla u žižu hrvatske javnosti, potom da se o samoj aferi i akterima ustrajno postavljaju prava pitanja, te da se na koncu čulo i stručno mišljenje o mogućem duševnom stanju posvojene djece.
(Mala napomena: za jedan dio političara koji sustavno brane optužene od bilo kakove krivnje, ove dame nisu žene, već “osobe s menstruacijom”).
Prva je dr. Željka Markić, moja kolegica s godine, koja je kroz portal Narod.hr ustrajno i strpljivo izvješćivala o ovoj aferi sve dok nije natjerala velike medijske kuće da o njoj progovore i nakon toga nastavlja konstantno ukazivati na veliki broj pravnih propusta i nelogičnosti koje ovu aferu prate.
Druga je dr. Vesna Vučemilović, predsjednica navedenog saborskog odbora, jedna od rijetkih hrvatskih političara koja se promptno uključila u ovaj problem sa pravim pitanjima tražeći (neugodne) odgovore, te je u tom smislu i sazvala spomenutu sjednicu odbora.
Treća je prof. Gordana Buljan-Flander, renomirani dječji psiholog svjetskog glasa, čiju je karijeru naprasno zaustavila spodoba koja ovih dana glumi smetlara po Zagrebu.
Prof. Flander već desetljećima upozorava na brojna kršenja dječjih prava, a u “slučaju Zambija” se sa pravom pita:
“Koliko su potencijalni posvojitelji o kojima se piše bili svjesni svojih želja, očekivanja, jesu li im želje realne, s obzirom na to da prema dostupnim informacijama iz medija neki od njih nisu ušli u registar posvojitelja, odnosno nisu imali konačnu odluku stručnog tima da su podobni za posvojenje?”
Mnogo bi stoga naši političari od ove tri hrabre žene mogli naučiti o integritetu, dosljednosti, javnoj odgovornosti i stručnosti, stvarima koje kronično nedostaju hrvatskoj politici.
