Zašto jedni simboli prolaze, a drugi izazivaju problem – ogledalo stvarnih odnosa u BiH
Nakon emotivnog sportskog slavlja, ponovno se otvorila tema koja daleko nadilazi nogomet – pitanje simbola, identiteta i stvarne jednakopravnosti u Bosni i Hercegovini.
Zašto su jedni simboli prihvaćeni kao “normalni”, dok se drugi doživljavaju kao provokacija? I što nam to govori o stvarnom stanju odnosa između tri konstitutivna naroda?
U nastavku donosimo odličan osvrt političkog analitičara Ivice Granića na temu koja je nakon utakmice ponovno otvorila staro pitanje – jesu li svi u BiH doista jednaki, ili to vrijedi samo na papiru?:
”Službena zastava BiH je plava sa žutim trokutom i bijelim zvjezdicama donijeta od OHR-a 4. veljače 1998. godine pod Carlosom Westendorpom jer se tri naroda nisu mogli dogovoriti. ‘Ljiljani’, bijela zastava s plavim štitom i zlatnim ljiljanima iz grba Kotromanića bila je službena zastava Republike BiH od 1992. do 1998., a koristila je i tzv. Armija RBiH tijekom rata. Danas nisu službeni državni simbol ali su ostali jako jak etnički bošnjački simbol. Koriste se na tribinama, u slavljima, na majicama, u politici, to je realnost.
Zašto onda ‘ljiljani’ prolaze a ‘šahovnica’ ne? To je ključno pitanje koje sam danas postavio i tu se vidi dubina problema u BiH. Naravno, komentari su bili podijeljeni, ovisno o nacionalnoj pripadnosti.
‘Ljiljani’ su za većinu Bošnjaka postali nacionalni, etnički simbol kao što je ‘šahovnica’ za Hrvate ili ‘trobojka’ za Srbe. Iako više nisu službena državna zastava, u praksi se ‘ljiljani’ toleriraju na utakmicama ‘Zmajeva’ jer većina navijača i igrača dolazi iz bošnjačkog okruženja. ‘Ljiljani’ se doživljavaju kao ‘bosanski’ u ratnom kontekstu, pa ih bošnjačka većina vidi kao legitimne. Nitko od vlasti ili NFSBiH ih ne zabranjuje agresivno jer bi to izazvalo ogroman otpor kod Bošnjaka.
‘Šahovnica’ bi u istom kontekstu bila shvaćena kao provokacija, ‘separatizam’ ili ‘lojalnost drugoj državi’. Odmah bi krenule optužbe za ‘neprijateljski čin’, medijski linč, moguće sankcije od saveza ili navijača. Hrvatski igrači to znaju jako dobro, zato slave pod ‘ljiljanima’ tj. ratnim grbom BiH i Armije BiH, a ne pod svojim etničkim simbolom. To nije zato što im je netko službeno zabranio, nego zato što bi to bilo politički i socijalno samoubistvo u trenutnoj BiH.
U praksi tri naroda su jednakopravna na papiru, Ustavu i Daytonu, ali simbolički i emocionalno nisu. Reprezentacija BiH je u stvarnosti postala većinski bošnjački identitetski projekt, simbolika, navijačka baza, mediji. Hrvati i Srbi koji igraju za nju moraju se prilagoditi tom dominantnom narativu ili otići kao što su mnogi Hrvati iz BiH otišli u Hrvatsku: Lovren, Kovačić, Sosa, Mandžukić, Pašalić i mnogi drugi. Ako bi Hrvati počeli masovno nositi ‘šahovnicu’ na slavljima, vjerojatno bi se digla velika buka kako Hrvati ‘ugrožavaju jedinstvo’, ‘ratni simboli HZHB’ itd. dok ‘ljiljani’ prolaze jer su postali ‘default’ za većinu. To nije simetrično i pokazuje da jednakopravnost u simbolima ne postoji u praksi.
BiH je takva kakva jest, duboko podijeljena zemlja gdje svaki narod ima svoj emocionalni identitet, a ‘državni’ simboli, trokut i zvjezdice, su previše neutralni i nametnuti da bi svi jednako osjećali pripadnost. Zato slavlje izgleda ovako: većina slavi s ‘ljiljanima’, a manjinski igrači šute ili se uklapaju.
Nema tu velike zavjere, samo realnost demografije, povijesti i moći. Ako se to promijeni, veća inkluzivnost simbola, možda bi i Hrvati mogli otvorenije pokazivati svoj identitet bez straha. Ali trenutno, ne mogu na isti način.
Zaključno, većina Bošnjaka ne pristaje na izgradnju zajedničkog identiteta koji bi bio jednako distanciran od sva tri naroda. Oni žele ‘bosanski identitet’, ali pod svojim uvjetima i simbolima. To je glavni razlog zašto BiH i 30 godina nakon Daytona ostaje duboko podijeljena zemlja u kojoj tri naroda žive jedni pored drugih, a ne zajedno. Hrvati i Srbi to vide kao dokaz da istinska jednakopravnost nije moguća bez strukturnih promjena, treći entitet, rotirajuće predsjedništvo bez veta, simetrični simboli… Dok se to ne promijeni, ili dok se svi ne pomire s tim da je BiH tek ‘državna zajednica tri naroda’ bez jakog zajedničkog identiteta, ovakve stvari, zastave na slavljima, blokade, krize i sl. će se ponavljati. To je tužna, ali vrlo vidljiva realnost.” napisao je Ivica Granić .
