Novi smjer financiranja Zaklade potpisuje dolazeći predsjednik Alexander Soros — Georgeov 37-godišnji sin — kao i predsjednik OSF-a Lord Mark Malloch-Brown, čiji je interes za projekt EU-a jednak interesu mlakog britanskog Ostatka
Kako će Europa izgledati u sljedećih pet godina ovisit će o tome kako će se civilno društvo EU organizirati nakon odlaska Zaklade Otvoreno društvo.
Odluka Zaklade Otvoreno društvo (OSF) da prekine velik dio svojih europskih operacija iznenadila je mnoge – uključujući i mnoge neprijatelje njezina osnivača Georgea Sorosa.
Nakon što je u početku poticao neslaganje iza željezne zavjese — uključujući Sorosevu rodnu zemlju Mađarsku — danas je teško pronaći neprofitnu organizaciju koja djeluje diljem Europske unije, a koja nije imala koristi od potpore zaklade na nekim mjestima.
I upravo ta ukorijenjena, sveprisutna priroda podrške OSF-a civilnom društvu u EU-u, u kombinaciji s njegovim golemim kapacitetom financiranja i stručnom potporom, čini njegovu iznenadnu odluku o odlasku duboko posljedičnom.
Zbog masivne strukturne prisutnosti OSF-a unutar civilnog društva EU-a — što je ekvivalentno približno jednoj osmini od 1,5 milijardi eura koji se distribuira svake godine — njegovo povlačenje prijeti opstanku brojnih neprofitnih organizacija, od kojih mnoge djeluju kao rušitelji demokracije.
A zbog nedostatka alternativnog financiranja, među onima koji su najviše izloženi riziku su nevladine organizacije koje se bave temama povezanima s tehnologijom – od pokušaja suzbijanja internetskih šteta dok zagovaraju regulaciju umjetne inteligencije do praćenja neprovjerenog državnog nadzora i upotrebe špijunskog softvera – kao i one usmjerene o vrlo osporavanim pitanjima poput roda, prava manjina i migranata, kao i rasne pravde. Tako bi se u hrvatskoj prvi na udaru mogao naći kontroverzni rubni portal Faktograf.
Gledano iz ove perspektive, Sorosevo povlačenje nije moglo doći u boljem trenutku za europski projekt, budući da u posljednje vrijeme jačaju nacionalističke i domoljubne stranke koje odbacuju kontroverzne ali temeljne “otvorene” vrijednosti koje je Soros financirao.
Ali ima još toga, budući da bi prazninu koju je ostavilo financiranje OSF-a uskoro mogli popuniti konzervativni i vjerski donatori. Takvi su se donatori već doselili, osobito u zemlje poput Poljske i Italije, kako bi podržali organizacije protiv pobačaja i LGBTQ+.
Zanimljivo je da je jedno od opravdanja za smanjenje OSF-a da institucije EU-a “već izdvajaju značajna sredstva za ljudska prava, slobodu i pluralizam”. Pa ipak, čini se naivnim vjerovati da će velike količine javnog novca za nevladine organizacije koje se ne sviđaju populistima nastaviti teći neosporno, pogotovo jer bi nova politička klima mogla biti vrlo drugačija nakon lipnja 2024, tj. EU izbora.
Liberalno orijentirano civilno društvo u EU možda treba privatni novac da bi preživjelo, a dobra vijest je da nijedna druga filantropska organizacija nema resurse — ili petlju — da ohrabri europske nevladine organizacije u istoj mjeri, i na pan-EU razini, kao OSF.
Ova kvazi-monopolistička pozicija također naglašava duboko nezgodnu istinu: nakon desetljeća gotovo bezuvjetne potpore, neprofitne organizacije iz EU-a dopustile su rast nezdrave ovisnosti, čineći Sorosev odlazak još poželjnijim.
Naravno, donator uvijek ostaje slobodan preusmjeriti financiranje prema drugim regijama svijeta, no treba se zapitati oslobađa li ga takva sloboda stalne odgovornosti.
U konačnici, ovo je gorka pilula za gutanje za europsko civilno društvo — osobito zato što dolazi nakon trogodišnjeg dugotrajnog restrukturiranja OSF-a, koje se poklopilo s pandemijom COVID-19 i završilo dugo očekivanim generacijskim sukcesija.
Novi smjer financiranja Zaklade potpisuje dolazeći predsjednik Alexander Soros — Georgeov 37-godišnji sin — kao i predsjednik OSF-a Lord Mark Malloch-Brown, čiji je interes za projekt EU-a jednak interesu mlakog britanskog Ostatka. Kao što je tipično za filantropiju, treba se zapitati ima li zaokret OSF-a više veze s osobnim preferencijama njegovog novog vodstva nego sa rigoroznom procjenom utemeljenom na dokazima stvarnih opasnosti s kojima se suočava liberalna demokracija EU.
Za stotine organizacija i pojedinaca koji se zalažu za agresivno liberalno nametanje društvenih promjena, sve je to vrlo neugodno. Doista, OSF-ovo najavljeno povlačenje ne označava samo kontraintuitivni, gorko-slatki zaključak njegove povijesne uloge u izgradnji paneuropske civilne infrastrukture, to je također i veliki test kredibiliteta i otpornosti europske filantropije dok blok ulazi u izbornu sezonu bez presedana, s zakazanim glasovima u gotovo četvrtini zemalja članica i predstojećim izborima za EU.
Najhitnije pitanje sada je: Hoće li drugi uskočiti da popune prazninu?
Napomena uredništva: Pročitajte isti osvrt na ovu temu koju donosi Jutarnji list ukoliko želite drukčiji osvrt na Sorosevo povlačenje iz EU. Članak možete pronaći OVDJE
