Umirovljeni general HV-a i HVO-a Željko Glasnović, posljednjom je objavom, vidi se po reakcijama brojnih pratitelja, pogodio “u sridu” kao nikada do sada.
Glasnović je, naime, usporedio što se sve u Hrvatskoj može, a što ne može, pa zaključio da su se malo po malo od heroja napravili zločinci, a zločinci postali heroji:
“Ovo se može…”
“Mauzolej Vukašina Šoškočanina u sred Borova sela – može.
Spomenici partizanima diljem RH – može. Stotine jama pune hrvatskih kostiju – može. Osuda i ovrha branitelja – može. Ulice i trgovi nazvani imenima najvećih masovnih ubojica – može. Zvijezde petokrake po zgradama i zastavama – može. Grafiti neprežaljene Juge, krvavog bravara i komunizma – može. Marširanje gradovima uz taktove “ljubičice bijele” – može. Partizanske mirovine – može. Bivši udbaši u saboru – može”, naveo je poznati ratni zapovjednik, a onda nabrojao sve ono što se ne može:
“Ovo se ne može…”
“Murali posvećeni Vukovaru, 204. gardijskoj brigadi i generalu Praljku – ne može. Pjevanje domoljubnih pjesama – ne može. Znakovlje pod kojim smo se borili i ginuli – ne može. Ulice slavnih heroja- ne može. Sloboda naših zatvorenih branitelja – ne može. Procesuiranje naših krvnika – ne može. Iskopavanje kostiju naših nestalih sinova i braće – ne može. Traženje ratne odštete – ne može.”
Od heroja, kaže, napraviše zločince a od zločinaca napraviše heroje:
“Za Croslaviju je kriv tipičan indiferentni Hrvat”
“Od žrtve napraviše agresora, od agresora napraviše žrtve. To ima samo u Croslaviji. Slaviti krvnike i obljetnice njihovih monstruoznih zločina počinjene nad vlastitim narodom a ponižavati, omalovažavati i degradirati svoje osloboditelje. Živjeti u Hrvatskoj a toliko mrziti i prezirati sve što je hrvatsko. Boriti se za neovisnost i slobodu pa tu istu slobodu kao Juda prodati za par srebrnjaka. Zastrašujuće. Selektivna memorija hrvatskog naroda je dosegla svoj vrhunac. Apatija, amnezija i indiferentnost samo su neke od karakteristika prosječnog Hrvata koji i dalje sjedi pasivan u svom domu skrivajući se iza svoje tipkovnice. I dok virtualno ratuje za svoju zemlju, s kokicama u rukama čeka konačni rasplet i nastavak svoje bezbrižne budućnosti za koju se neće sam izboriti. Zašto i bi? On je ovakve svojom indiferencijom i doveo na vlast.”
Izvor:Željko Glasnović
