Film o jednom od najcrnjih partizanskih zločina: Trud hrvatske novinarke Nade Prkačin rezultirao mučnom pričom ‘Zrin 1943.’
Povijesni hrvatski grad Zrin nalazi se u srcu Banovine, a poznat je po rođenju bana Nikole Šubića Zrinskog i po stradanju Zrinjana u Drugom svjetskom ratu na blagdan Male Gospe te 9. i 10. rujna 1943. kada su partizani ubili trećinu stanovnika.
Mjesto i crkva Našašća sv. Križa su tada zapaljeni, a preživjeli su nasilno raseljeni u Slavoniju; oduzeta im je imovina te zabranjen povratak u Zrin.
O gradu koji je doživio tragičnu sudbinu snimljen je dokumentarni film čija je scenaristica i redateljica Nada Prkačin. Uz nju sz za filmsko ostvarenje zaslužni i snimatelji Krešimir Lasić i Andrej Bunić te montažer Goran Fistrić. Film je premijerno prikazan u dvorani Kapucinskog samostana sv. Jakova u Osijeku u srijedu, 21. veljače.
Samo ove godine „Zrin 1943.“ pogledala je publika u tridesetak gradova. Dokumentarnu filmsku priču, uz povijesne činjenice, arhivske dokumente i fotografije te ispovijesti preživjelih Zrinjana, kazuju sudjelovatelji: Branka Dembić Ćubelić (povratnica u Zrin), biskup sisački mons. Vlado Košić, Nikola Kristić (potomak Zrinjana), biskup krčki mons. dr. sc. Ivica Petanjak (potomak Zrinjana), Kata Petanjak rođ. Babić (rođena u Zrinu), Matija Petanjak (potomak Zrinjana), povjesničar prof. Stipo Pilić, povjesničarka izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić, publicist Damir Borovčak i mons. Marko Cvitkušić, biskupski vikar za kler Sisačke biskupije.
Povijesni podatci ukazuju da je 1943. godine u Zrinu živjelo 850 Hrvata katolika, a ukupan broj žrtava je 291 osoba, među kojima 207 civila uključujući dvanaestoro djece, devetoricu vojnika, 47 poginulih na križnom putu i 28 osoba poginulih nakon križnoga puta.
U filmu je pojašnjeno kako su Zrinjani odbijali ući u partizanski pokret. Selo je iz tog razloga napadnuto, zapaljeno i opljačkano, crkva zapaljena i groblje kasnije preorano, a preživjele žene i djecu zločinci su protjerali s njihovih ognjišta, deportirali u vagonima u sela okolice Đakova (Slatinik, Drenje, Gašince, Potnjane i Lapovce) u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.
Istrebljenje je svoj vrhunac doseglo dodatnom nepravdom 7. veljače 1946. kada je Kotarski sud u Dvoru “u ime naroda” i službeno konfiscirao pokretnu i nepokretnu imovinu Zrinjana čime im je trajno zabranjen povratak na pradjedovinu. Apsurdno je što su komunisti Zrinjane protjerali, a Hrvatska i dalje poštuje tu presudu pa potomci Zrinjana ne mogu uknjižiti imovinu, rečeno je u filmu.
Krčki biskup Ivica Petanjak, čiji su roditelji bili dionici mučeničke sudbine hrvatskoga grada Zrina i njegovih stanovnika, na prikazivanju filma je otkrio da je 1990. mladu misu morao imati u Drenju. Naime, Zrinjani su s potomcima prvi puta došli u Zrin 1996., a Petanjak je naglasio da Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar nije imala niti jednog katolika.
Film završava pjesmom Katarine (rođ. Krivošić) Kristić „Što je meni Zrin“ uz optimističnu priču o afirmativnom povratničkom projektu i novosagrađenoj spomen-crkvi Našašća sv. Križa, blagoslovljenoj 14. rujna 2019. kada je dolazak mnoštva hodočasnika i potomaka Zrinjana označen istinom o kalvariji Zrina. Tada su, spomen-ploču s imenima 291 ubijenog Zrinjanina, na pročelju crkve, otkrili svjedoci tih događaja Stjepan Petanjak i Andrija Feketić. „Širite istinu o Zrinu, o Hrvatima i hrvatskoj povijesti“, zaključio je Pavle Petanjak.
