U Bugojnu se danas obilježava 30. obljetnica stradanja i progona bugojanskih Hrvata. Ni nakon 30 godine Tužiteljstvo BiH nije procesuiralo organizatore i nalogodavce zločina nad Hrvatima u Bugojnu.
Iz Bugojna je protjerano gotovo 15 tisuća Hrvata, kroz 58 logora prošlo gotovo 2 tisuće Hrvata, od kojih je 470 pripadnika HVO-a.
Logore za Hrvate bošnjačka politička vrhuška smatra “sabirnim centrima”, a etničko čišćenje naziva “sporadičnim incidentom slavne i časne Armije BiH”.
30 godina obitelji stradalih čekaju pravdu i procesuiranje odgovornih za zločine u Tužiteljstvu BiH, a HDZ-ovi zastupnici, Ljilja Zovko, Zdenka Džambas i Bariša Čolak, neki su dan odobrili Izvještaj o radu Tužiteljstva BiH. Između Izetbegovićevih “sporadičnih incidenata” i HDZ-ovog “ZA” danas su bugojanski Hrvati. Bugojno je danas, što se Hrvata tiče, starački dom pod otvorenim nebom. Kada umru posljednji svjedoci zločina, umrijet će i potraga za istinom, ali i odgovornost legitimnih hrvatskih predstavnika.
Bugojanski Hrvati i Središnja Bosna, danas obilježavaju još jednu tužbu obljetnicu. Udruge proistekle iz Domovinskog rata, hrvatski politički predstavnici u Središnjoj Bosni danas su polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odali počast stradalim hrvatskim braniteljima i civilima Općine Bugojno, a večeras će u svim općinama ŽSB biti upaljene svijeće u znak sjećanja na bugojansku tragediju.
Nakon zajedničkog pisma o borbi protiv VRS-a, likvidirani pripadnici HVO-a
Sukob tzv. Armije BiH i HVO-a u Bugojnu počeo je početkom 1993. nakon što je tzv. Armija BiH već pod opsadom držala doline Lašve i Lepenice. Incidenti su se nizali, u siječnju 1993. stradalo je 11 pripadnika HVO-a, a 16. travnja 1993. na dan zločina u Trusini kod Konjica i Ahmićima kod Viteza, ubijeni su Josip Jurčević i Mirko Kasalo, i to neposredno nakon potpisivanja zajedničkog pisma o borbi protiv VRS-a. U svibnju 1993. rafalnom paljbom ubijen je i Jozo Čović ispred Ljubljanske banke.
Bugojanski Hrvati sredinu srpnja 1993., odnosno 17. srpnja, smatraju početkom općeg napada tzv. Armije BiH. Tog su dana, 1993., u mjestu Vrbanja, iz zasjede napadnuti Miroslav Talenta, Mijo Vučak, Dražen Miličević, Ivica Grabovac i Josip Marjanović. Talenta je poginuo na mjestu događaja, Miličević i Marjanović pobjegli, Grabovac pušten, a Vučak ubijen uz povike lokalnog bošnjačko-muslimanskog stanovništva “Ubij ustašu”.
Nakon što je tzv. Armija BiH očistila Travnik, Zenicu, Kakanj, Fojnicu, i aktivno napadala Novi Travnik, Vitez, Busovaču i Kiseljak, u Bugojnu su pristigle i druge brigade tzv. Armije BiH te pripadnici “El mudžahida” kako bi se “hrvatsko pitanje” u Bugojnu uspješno i konačno riješilo.
Etničko čišćenje s kojim su počeli tog 18. srpnja 1993. ni do danas nije završeno. Masovnim napadima na sva naselja gdje su živjeli Hrvati, potom gradsku četvrt Gaj u kojoj su se domobrani i pripadnici VP-a HVO-a predali te smjestili u motel Kalin, tzv. Armija BiH zarobila je pripadnike HVO-a i civile i 25. srpnja 1993. službeno počela napad “na sve hrvatsko” u ovom srednjobosanskom gradu.
S 15 tisuća na tisuću Hrvata
Čak i nakon što se HVO dobrovoljno predao, tzv. Armija BiH protjerala je gotovo 15 tisuća Hrvata, kroz 58 logora je prošlo 1643 Hrvata od kojih je 470 pripadnika HVO-a, ukupno je stradalo 90 civila, njih 12 je ubijeno ritualno, a za 19 nestalih bugojanskih intelektualaca se i dan danas traga. U srpnju 1994. Bugojno je s 15 tisuća Hrvata, ostalo na njih tisuću.
Hrvatski dom postao sjedište mudžahedina, crkve uništene, imovina opljačkana
Stradanje Hrvata u Bugojnu epskih je razmjera. Čak i nakon predaje HVO-a, progona civilnog stanovništva, pripadnici tzv. Armije BiH nastavili su s agresijom.
Zapaljeno je gotovo tri tisuće obiteljskih kuća, uništeni svi objekti u privatnom vlasništvu Hrvata, crkve devastirane i oskvrnute, sva katolička groblja minirana, a Hrvatski dom u središtu grada postao sjedište El – mudžahida.
Tadašnje Ratno predsjedništvo Bugojna na čelu s Dževadom Mlaćom poticalo je takve aktivnosti i to kroz “Agenciju za otkup”, a brojne su Hrvate, prije ezgodusa, tjerali da “daruju” stanove susjedima Bošnjacima, uglavnom, pripadnicima tzv. Armije BiH.
Pripadnike HVO-a vezali žicama, mrtva tijela bacali u ‘kanale’ pored prometnica
Pripadnici HVO-a Bugojno, vjerojatno nigdje na području današnje Federacije BiH, nisu imali takav tretman tzv. Armije BiH kao u Bugojnu. Kompletan bugojanski HVO završio je u logorima tzv. Armije BiH, brojni su odvođeni na prisilan rad na bojišnicima prema Novom Travniku i Uskoplju. Sudbinu namijenjenu bugojanskim Hrvatima, najbolje opisuje, tretman prema pripadnicima HVO-a.
Primjerice, Mario Zrno i Mladen Havranek su u logoru, odnosno, klaustru časnih sestara u Bugojnu, potom zgradu Gimnazije, pretučeni željeznim cijevima i polugama, a od čega su i preminuli.
Vlatko Kapetanović bio je zarobljen u privatnoj garaži, vezan za ruke na leđima, te danima ležao u lokvi vode, nakon toga ubijen, a pronađen u “kanalu uz cestu”.
Ivicu Šakića i Josipa Lučića zarobili su u sušionici za meso, Franju Ivandića strijeljali u Gračanici.
Miru Kolovrata ubili su vlastitom stanu, iznad beogradske knjižare “Kultura”, na kauču u sjedećem položaju, a njegovo tijelo, zamotano u deku, ostavili ispred zgrade Ljubljanske banke kako bi taj zločin namontirali HVO-u. Izravnu odgovornost za ubojstvo Mire Kolovrata snosi Nijaz Bevrnja, zamjenik zapovjednika zatvora u zgradi Gimnazije.
Zarobljenike HVO-a na stadionu Iskra vezali su žicom, vodili na prve crte bojišnice, a brojni su stradali upravo prvi obavljanju kopanju rovova, poput Davora Jezidžića i Željka Tabakovića. Logoraši sa stadiona Iskra su odvođeni na bojišnice prema Uskoplju, prema naredbi Tahira Granića i Fahrudina Agića, a uz suglasnost suglasnost zapovjednika Operativne grupe Zapad, Selme Cikotića.
Branko Juričić, odveden je u bugojanski MUP na saslušanje, potom podrum zgrade u kojoj je stanovao, upućen na drugu stranu ulice i naposljetku, pri prelasku ulice, pogođen hitcem iz puške.
Zdravka Božića, Dominka Jukića, Zdravka Bijadera i Ivu Miljake su nakon zarobljavanja i fizičkog zlostavlanja, likvidirali – Jukića zaklali, a ostalu trojicu ubili iz vatrenog oružja. Privremeno su bili pokopani pored jedne kuće u naselju Drvetine, a nakon ekshumacije, na groblju u selu Bristovi.
Kroz 58 logora prošlo gotovo 2 tisuće Hrvata
Pripadnici HVO-a bili su zarobljeni u 58 logora, a po okrutnosti, istaknuli su se u salonu namještaja “Slavonija” gdje se obavljala evidencija i izbor zatočenika, zarobljeni su bili u klosteru časnih sestra, zgradi Osnovne škole Vojina Paleksića i Gimnaziji. Preživjeli logoraši u iskazima su navodili kako se u nekoliko navrata u ćelije puštala vatrogasna crijeva, a iz zgrade BH Banke, odvedeni Bugojanci, ni nakon 24 godine nisu pronađeni.
Hrvatske civile ubijali rafalima, masakriranima crtali na čelima “U“, a tijela zakopali u ‘đubrištima’
U Bugojnu je stradalo ukupno 90 civila. Način likvidacije bugojanskih Hrvata dokazuje plan etničkog čišćenja. Niko Grabovac, Ilija Brečić i Mara Jazvić ubijeni su ralafnom paljbom ispred BH Banke. Bračni par Mršo, arhitekti po struci, Slavko i Manda, ubijeni su, a njihova ugljenizirana tijela pronađena u podrumu susjedne kuće. Starca Ljubu Košaka ranili su kod bugojanske ribarnice gdje je i preminuo, a Blagi Miličeviću, prilikom ubojstva, na čelu urezali “U”.
Nekoliko civila je zapaljeno u selima oko Bugojna, a starica Ljuba Palinić ubijena u vlastitoj kući koju su pripadnici tzv. Armije BiH raznijeli ekspolozivom. Mijo Križanovića, sedamdestogodišnjaka, masakrirali su i potom njegovo tijelo zakopali u “đubrište” pored štale u selu Vrpeći. Njegovo tijelo navodno je pronađeno i iskopano, s još nekoliko tijela ubijenih Hrvata. Svi oni, mrtvi, bili su vezani konopcem za noge.
U selima Jablanje i Odmak ubijeno je 10 osoba hrvatske nacionalnosti,a tijela su im pronađena u grobnice Nike Lubure, pokrivena najlonom. Kada je 1995. rađena ekshumacija, iskazi navode, kako najlona više nije bilo,a pronađene se i ljestve u grobnici. Smatra se kako su im tijela pokušali zapaliti kako bi se onemogućila identifikacija i način stradanja civila.
Ratne zločince nad Hrvatima SDA nagrađivao
Odgovor na hrvatsko pitanje u Bugojno, uspješno su dali Selmo Cikotić, zapovjednik OG Zapad, nekadašnji ministar obrane BiH i savjetnik u kabinetu Bakira Izetbegovića. Cikotića Hrvati smatraju odgovornim za nestanak 19 hrvatskih intelektualaca. To dokazuje i prijepiska s Enverom Hadžihasanovićem, zapovjednikom 3. korpusa tzv. Armije BiH u kojoj je naveo kako postoje „23 zarobljenika koji imaju poseban tretman te ih treba poslati za Zenicu“.
Uz Cikotića, gospodar života i smrti u Bugojnu, bio je i Dževad Mlaćo, načelnik Ratnog predsjedništva koji u svom dnevniku zapisao kako „Hrvate Bugojna treba istrijebiti“ i da „legalno nijedan hrvatski civil ne smije biti zatvoren“., te da „tajno, sve hrvatske čelnike treba pobiti“.
Mlaću je, kao i Cikotića, vrhuška SDA nagradila. Bivši profesor matematike, a ustvari organizator zločina nad Hrvatima u Bugojnu, danas je savjetnik u Razvojnoj banci Federacije BiH. Postupak protiv njega nikada nije pokrenut, iako su Vojna tužiteljstva 1995. i 1996. slala kaznene prijave zbog ubojstava hrvatskih civila u Bugojnu.
Sud BiH pravomoćno je osudio 2013. godine Senada Dautovića i Nisveta Gasala na četiri godine zatvorske kazne sudeći im po Kaznenom zakonu BiH (op.a. blaži od KZ SFRJ kojim se sudi pripadnicima HVO-a i VRS-a). Musajbu Kukavici izrečena je pravomoćna presuda od četiri godine zatvora jer je bio zapovjednik straže. Dautović je bio načelnik policijske postaje u Bugojnu a optužnica ga je teretila za sudjelovanje u planiranju zarobljavanja civila hrvatske nacionalnosti.
Nisvet Gasal je tijekom devedesetih bio zapovjednikom zarobljeničkog logora na stadionu “Iskra” u kojem je bilo zarobljeno 357 hrvatskih civila i vojnika, a nedavno je imenovan direktorom Kulturno – sportskog centra u Bugojnu.
Hrvati za stradanje obitelji Miloš smatraju odgovornim i Hanefiju Prijića zvanog –Paragu. Paraga je inače, u zeničkom KPD-u odslužio petnaestogodišnju kaznu zbog ubojstva trojice talijanskih humanitaraca na planini Radovan.
Paraga je 2015. uhićen u zračnoj luci u Dortmundu, prema talijanskoj potjernici,a nedavno mu je presuđen doživotni zatvor. Konzul BiH u Njemačkoj pisao je žalbu zbog ovog pravosudnog postupka.
Nakon što je prošlo 24 godine od egzodusa Hrvata, tek rijetki pripadnici tzv. Armije BiH odgovarali za počinjene zločine, nalogodavci i organizatori danas su uglednici, a vrhuška SDA ih je nagrađivala. Povratak u hrvatska sela nakon Daytona opstruiran je što verbalno što ekspolozivom. Hrvatskim logorašima, ministar iz platformaške Vlade FBiH, Zukan Helez ukidao je naknade, a savjetnikom u svom kabinetu imenovao jednog od upravitelja Iskre, Besima Hodžica.
Udruge proistekle iz Domovisnkog rata nekoliko su puta inicirale postavljanje spomen ploče stradalima u zgradi BH banke gdje je danas smješten Medžlis Islamske zajednice što se do sada nije dogodilo. Obiteljima nestalih Bugojanaca prijetilo se, pljačkala imovina i otimala zemljišta. Miroslavu Zeliću, preživjelom logorašu, SDP-ov vijećnik, Elvis Tukar, na sjednici Općinskog vijeća prijetio je „Pobili smo vas ’93., pobit ćemo vas opet“.
Od “sporadičnih incidenata” do HDZ-ovog ZA ovakvo Tužiteljstvo BiH
I dok obitelji stradalih u Bugojnu čekaju da Tužiteljstvo BiH procesuira odgovorne za ratne zločine, Bakir Izetbegović i bošnjačka politička elita tvrde kako su zločini tzv. Armije BiH, ako i postoje, tek „sporadični incidenti“ te napominju kako „slavna Armija BiH nije ubijala nevine civile i rušila bogomlje“, a zastupnici HDZ-a BiH u Domu naroda PS BiH (Ljilja Zovko, Zdenka Džambas, Bariša Čolak) uz SDA-ovce, glasuju „ZA“ Izvještaj o radu za Tužiteljstva BiH.
