Moja generacija, a vjerujem i mnogi drugi dobro zna tko je bio Dražen Petrović, košarkaški Mozart. Potpuno predanje, luda posvećenost treninzima bila je njegova glavna odlika.
Išao je tamo gdje su se drugi plašili, micao je granice i razbijao predrasude.
Veliki čovjek, nevjerojatni sportaš. Sudbina je htjela da ode prerano, u nesreći na cesti, tamo 7. lipnja 1993.
Ali, što je to rano, a što kasno u vremenu koje nema kraja nego samo – traje u vječnosti.
Nama ionako iz ove perspektive se puno toga čini onako kako ustvari u punini stvarnosti – nije.
Puno toga se može naučiti iz njegova života… poštenje i rad te uvijek dovodi na vrhove planina.
Ovdje za ondje.
”Ja nisam Jugoslaven, ja sam Hrvat.”
Podsjetimo također na jednu zanimljivost, kada je Dražen Petrović prvi put doputovao u Chicago, za vrijeme agresije na Hrvatsku
Prišao je službenom spikeru utakmice i tražio javnu ispravku: ”Ja nisam Jugoslaven, ja sam Hrvat.”
Od tog trenutka nitko ga više nije zvao Jugoslavenom u NBA.
To samo dokazuje kakav je Dražen bio domoljub.
Uostalom, poznato je kako je tijekom domovinskog rata Dražen iskoristio tri slobodna dana tijekom NBA sezone kako bi posjetio prijatelje u Zagrebu i Šibeniku koji su branili Hrvatsku.
Vijest o smrti u crno je zavila hrvatski sport, ali i našu domovinu i hrvatski narod. Domovinski rat bio je u punom jeku i Draženova pogibija teško je pala našem narodu.
Koliko je Draženu značila Hrvatska, dovoljno govori i činjenica da je igrao u nevažnoj utakmici protiv Slovenije.
Već smo bili izborili plasman na EP, ali Dražen je svejedno htio igrati tu utakmicu u Poljskoj.
