Je li istina o Domovinskom ratu nešto što se štiti kaznenim zakonom, ili je to identitet koji se brani obrazovanjem, kulturom, istraživanjem,potporom domoljubnim medijima, a ne batinom države?
Okrugli stol u Saboru u kojoj su pojedini zastupnici tražili “zakonsku zaštitu Deklaracije o Domovinskom ratu” ovih je dana izazvao aplauze dijela političke desnice, ali istovremeno i nelagodu među onima koji vrlo dobro znaju što se događa kada država počne regulirati misao, propisivati kozmologiju istine i kažnjavati politički “krivovjerce”. Jer svaki put kad vlast posegne za kaznenim sankcijama kako bi zaštitila “ispravnu interpretaciju povijesti”, na površinu izroni sjećanje na sustave u kojima se istina nije dokazivala argumentima, nego režimskim štitom, dekretima i zabranama.
Hrvatska se još uvijek nije oporavila od vremena u kojem je partijska istina bila zakon, a svako odstupanje kažnjivo. Jugoslavija je padala upravo zato što je zatvarala, cenzurirala i gušila mišljenje. Zar vrijedi ponoviti isti model, ali samo s drugim znakovljem i zastavom?
Izdaja Domovinskog rata ne događa se ako netko iznese krivo mišljenje. Događa se kad slobodno društvo pretvorimo u državu cenzora.
Eho crvenih ideologa: “Zabranit ćemo što ne volimo”
Treba se prisjetiti: upravo oni koji danas žele zabranjivati pjesmu “Za dom spremni”, koji žele ukidati koncerte, čistiti “nepoćudne sadržaje” s interneta i ulica, tvrde da to rade “za dobro društva”. Pa bismo sada kao odgovor trebali — mi zabranjivati njih?
To više nije obrana Hrvatske. To je kopiranje ljevice.
Ako sutra dođu Možemo, SDP ili Pupovac na vlast — hoće li koristiti iste zakone? I protiv koga?
Deklaracija o Domovinskom ratu se ne brani policijom, već istinom i edukacijom
Domovinski rat nije mit koji propada ako nema državni štit. On je dokumentiran, istražen, zapisan, svjedočen krvlju, kostima, logorima, razaranim gradovima, Ovčarom, Škabrnjom, Saborskim, Vukovarom…
Domovinski rat ne treba cenzuru. Treba ozbiljan obrazovni sustav.
Treba dokumentarce, filmove, udžbenike, muzeje, povijesnu znanost koja govori jezikom činjenica, a ne političkih stranačkih kalkulacija.
Kaznena ograničenja = politička mo
Svatko tko želi kazniti mišljenje zapravo želi kontrolirati mišljenje. A tko god ima tu moć – prije ili kasnije je zloupotrijebi.
Danas se netko bori da se kazneno sankcioniraju oni koji vrijeđaju Deklaraciju o Domovinskom ratu.
Sutra netko drugi može kazniti one koji:
- kritiziraju “antifašizam”
- pjevaju “Bojnoj Čavoglave”
- kritički govore o haškim presudama
- istražuju Jasenovac
Jer zakon ne zna ideologiju. Zakon samo kažnjava.
Rješenje? Ne zabrana misli, nego stvaranje znanja
Umjesto gaženja slobode govora, uključujući i pogrešne, glupe, provokativne ili manipulativne stavove, Hrvatska mora:
📌 reformirati školstvo
📌 financirati istraživanja i muzeje Domovinskog rata
📌 podržati domoljubne medije, portale, dokumentaristiku a prestati financirati medije i organizacije koje rade protiv Hrvatske
📌 protiviti se cenzuri i u našem i u tuđem dvorištu
Na kraju: borba za istinu nikad ne smije postati borba protiv slobode
Država koja počne kažnjavati mišljenje – ne brani Domovinski rat, nego izdaje sve one koji su za slobodu dali život.
Branitelji nisu ginuli da bi jedna partijska istina zamijenila drugu.
Hrvatska se brani slobodom i istinom .
I zato se istina o Domovinskom ratu mora dokazivati — argumentima, obrazovanjem i kulturom, a ne policijskim prijavama.
