Snage JNA ojačane srpskim rezervistima i dobrovoljcima iz redova četničkih postrojbi 3. srpnja 1991. godine ulaskom kolone borbenih vozila s područja Vojvodine okupirale su Baranju. Kolona od 60-ak tenkova i drugih vozila razdvojila se; dio je otišao na područje Belog Manastira, u objekte pod nazorom JNA, dok je drugi dio zauzeo položaje blizu hrvatsko-mađarske granice.
Potkraj kolovoza Beli Manastir i većinu Baranje gotovo su u cijelosti zaposjele srpske agresorske postrojbe, silom protjerujući većinsko hrvatsko stanovništvo i mađarsku manjinu. Istodobno su avioni JNA redovito ulazili u zračni prostor Mađarske, čime su izazvali revolt susjedne države i prijetnju da će vojno reagirati nastave li se borbeni preleti.
Padom Bilja 3. rujna, Baranja je potpuno okupirana te je i vraćena u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske tek mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja 1996. godine.
Tijekom srpske okupacije Baranje ubijeno više od 200 civila nesrba, a za te ratne zločine nitko nije sudski procesuiran.
Od prijeratnih 54.000 stanovnika Baranje, tadašnje općine Beli Manastir, protjerano je više od 30.000 nesrpskih stanovnika stvorivši na taj način skoro etnički potpuno čistu Baranju koja je ubrzo ušla u sastav tzv. republike srpske krajine”.
Podsjećamo da je tijekom srpske okupacije tog dijela Hrvatske ubijeno više od 200 civila nesrba, a za te ratne zločine nitko nije sudski procesuiran.
Proces mirne reintegracije Baranje u ustavno pravni predak Republike Hrvatske je bio posebno složen jer se Srbija do posljednjeg trenutka nije htjela odreći tog prostora, koje je držala pod okupacijom, a tijekom rata sustavno je na okupirani hrvatski teritorij naseljavala srpsko stanovništvo iz drugih krajeva Hrvatske, posebice nakon hrvatskih oslobodilačkih operacija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’.
U Baranji su sve kuće i stanovi bili puni doseljenih Srba i kada je završila mirna reintegracija, hrvatski prognanici su tražili trenutni povratak u svoje domove, a Srbi naseljeni u njihovim kućama nisu imali kamo jer ih Srbija nije htjela
Žalosno je da nadležne institucije Hrvatske još nisu pokrenule kaznene postupke protiv osoba koje su počinile zločine u Baranji i nije se ništa učinilo da Srbija isplati ratnu odštetu za štete koje su pretrpjeli hrvatski građani.
Prema podacima koje smo dobili od državne Komisije za procjenu ratnih šteta, riječ je o nešto više od 46,5 milijardi kuna.
Zanimljivo, neki stručnjaci, pa tako i vodeći stručnjaka za međunarodno pravo, akademik Davorin Rudolf, tumače da bi se upravo okupacija Baranje 3. srpnja 1991. godine morala smatrati kao službenim početakom rata između republika Srbije i Hrvatske. Prema toj interpretaciji krvave sukobe u Pakracu, Plitvicama, Borovu selu, zatim istočnoj Slavoniji i na Banovini valja smatrati pobunom ili unutarnjim sukobima pobunjene manjine protiv legalnih vlasti, dočim bi ulazak tenkova i okupacija Baranje treba bio oružani sukob dviju država, odnosno agresija Republike Srbije, jer je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. godine proglasio državnu neovisnost i suverenost.
