Na današnji dan prije 3. godine osnovani legendarni Tigrovi-Bili su prvi kad je bilo najteže
Damir Tomljanović Gavran s pravom je nosio nadimak “Tigar koji je išao prvi”. Kao zapovjednik 2. bojne 1. gardijske brigade Tigrovi išao je prvi od prvog dana Domovinskog rata, pa sve do svoje tragične pogibije 17. veljače 1994. godine na Tulovim Gredama smještenim na obroncima Velebita.
”Izdrži, prijatelju, stižem!“ – rečenica je Damira Tomljanovića Gavrana, legendarnog zapovjednika „Tigrova“. On je 17.2.1994. na Velebitu položio život na oltar domovine. To nije samo rečenica koju je često izgovarao već stav tog mladog čovjeka koji je sebe davao za druge i za domovinu.
U kolovozu 1990. s 22 godine dragovoljno je pristupio postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a RH. Postaje pripadnik 1. gardijske brigade „Tigrovi“ s kojima će dijeliti i dobro i zlo te proći gotovo sve hrvatske bojišnice. Zapadnoslavonsku bojišnicu, Ilok, Okučane, Tenju, Novu Gradiški, Petrinju, Hrvatsku Kostajnicu, Novsku, južnu bojišnicu, dubrovačko područje, Velebit.
Godine 1991. ustrojavala se 4. bojna 1. gardijske brigade te je dobila kodno ime „Gavran“. Tako je i Tomljanović dobio nadimak – bio je visok, crn, s Velebita, po izgledu mu je nadimak pristajao.
„Izgubili smo vođu, suborca i prijatelja“
Tog 17. veljače 1994. godine s dvojicom je suboraca krenuo u obilazak i postavljanje novih položaja kod Ruje, na Tulovim gredama. Gavranov prijatelj i suborac Tigar, Darko Katuša: „Imali smo problem na jednom dijelu terena. Naime, četnici su nam ulazili na spoj između specijalne policije i nas. U dogovoru sa Zapovjedništvom specijalne policije donosi se odluka da se ta kota zauzme kako bismo spriječili njihove ulaske. Iako je Gavran to jutro imao neki sastanak, nazvao me neposredno prije nego što smo krenuli u akciju i rekao mi: „Sačekaj me, stižem i ja.“
On je krenuo prvi i kad smo stigli na željeni položaj, rekao je kako ga moramo zadržati. U tom trenutku, dok smo na vrhu gledali položaj, zapucalo se. Gavran i zapovjednik satnije Grgo Tokić bacili su se udesno, a ja na lijevu stranu. Prošlo je nekih 20-ak sekundi i ja sam ga zazvao: „Gavrane, Gavrane, no nitko mi se nije odazvao.“ Opipao sam puls, bio je slabašan i tada sam vidio neveliku rupu na sljepoočnici. Nisam u tom trenutku vidio izlaznu ranu, a bila je golema. Izvlačili smo ga petnaestak minuta, iščekivali helikopter koji smo odmah dozvali. Stigli su samo do Lukovog Šugarja kad je Gavran izdahnuo.”
“Nismo mogli vjerovati. Plakali smo kao mala djeca“, svjedoče prekaljeni borci i veterani Domovinskog rata iz Tigrova. Jedan od njih rekao je kako se tako nije osjećao ni kad je izgubio oca, a drugi: „Izgubili smo vođu, suborca i prijatelja. Suze su lijevale svima na prvoj liniji, ne samo nama Tigrovima…”
Naš „Gavran“
Damir Tomljanović Gavran bio je samozatajan, hrabar i odan. Zovu ga „Tigrom koji je išao prvi”, a suborci diljem Hrvatske u međusobnom razgovoru kažu „naš Gavran”.
Čiji je Damir Tomljenović koji se od prvog dana ratovanja nametnuo kao veliki zapovjednik kojeg su vojnici bespogovorno slušali? Gavran je heroj cijele Hrvatske kojeg je u 26. godini, na današnji dan, zauvijek na Velebitu zaustavio snajperski hitac. Epitet junaka Domovinskog rata dobio je zbog iznimnog doprinosa i hrabrosti, ali i časnog ponašanja te, ono najvažnije, pozitivnog primjera koji su ostali slijedili.
„Nismo ga zvali zapovjednikom, to je bilo prekruto i formalno, nego „šefe“. Koje je god selo, brdo ili poziciju pokazao, mi smo to zauzeli jer je Gavran tako rekao. Kad god bismo na motoroli čuli njegov glas, išli smo naprijed, s njim u pobjedu. Ta je naša ekipa disala pobjednički zahvaljujući njemu. Velika je sreća što smo ga imali”, kazao je o Gavranu njegov suborac Ivan Pasariček.
Odlikovanja
Posthumno mu je dodijeljen čin stožernog brigadira.
Za života ga je više puta pismeno pohvalio predsjednik RH Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Nositelj je Spomenice Domovinskog rata 1990-1992. i Plakete 1. gardijske brigade. Posmrtno je odlikovan Redom bana Josipa Jelačića, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom hrvatskog trolista, Zlatnom plaketom „Tigar”. Njegovi suborci ga ne zaboravljaju i rado pričaju o njemu. Stalnim podsjećanjem na njega, smatraju, spasit će ga od zaborava.
Ime Damira Tomljanovića Gavrana po cijeloj Hrvatskoj nose ulice, trgovi, vojne škole, sportski tereni, memorijali, hodočašća. Snimljena su dva dokumentarna filma („Izdrži, prijatelju, stižem“; „Gavran 101“), otvorena spomen-kuća, izrađene biste, kapelica, oslikani murali. Posebna se uspomena na njega čuva u njegovu rodnom mjestu, Krivom Putu, u kojem se svake godine svečano obilježava godišnjica njegove smrti.
