Dok se u naslovnicama “mainshit” portala slavi tobožnje “rasturanje” protukandidatkinje Marije Selak Raspudić, stvarnost – kao i obično – priča posve drugačiju priču. Kad se ogule slojevi propagande, PR-a i uredničkih direktiva, ostaje nepobitna činjenica: protiv sustava se suprotstavila jedna žena s desetak ljudi u timu i pokazala da Tomašević nije bio nepobjediv . Da je bilo manje defetizma, više građanske hrabrosti, manje kalkulantskog guranja “manjeg zla”, ova bi priča danas imala posve drugačiji kraj.
Jer treba imati na umu tko stoji s druge strane: Tomašević, lice “nove ljevice”, ali sa starim, itekako dobro podmazanim mehanizmima iza sebe – od većine mainstream medija, preko stranačke infrastrukture druge najveće političke opcije u zemlji, do mreže tisuća aktivista, uhljeba, profesionalnih “progresivaca” i čuvara sinekura iz gradskog proračuna. To nije bila politička utakmica – to je bio frontalni sudar Davida i Golijata.
A David je, usprkos svemu, stajao do kraja.
Marija Selak Raspudić ušla je u ovu utrku s integritetom, obrazom i porukom – trima stvarima koje današnji birač, zaluđen igricama moći i marketinškim konstrukcijama, još uvijek prečesto ne zna prepoznati.
No, očito je da Zagreb, ovakav kakav postaje – zatrpan betonom, ogoljen duhom, prepušten aktivističkim eksperimentima i novim oblicima ideološke tiranije – još nije dotaknuo dno. Tek kad se spoznaja o urušenom identitetu grada probije kroz gustu maglu ideološke konfuzije, tada ćemo možda kao društvo početi otvarati oči.
A tada će se, bez ikakve sumnje, pokazati da su žene poput Marije Selak Raspudić – koje se nisu prodale, nisu poklekle i nisu šutjele – bile ispred svog vremena.
Do tada, neka “pobjednici” slave. I neka Zagreb tone – kako bi ga, jednom, oni koji ga doista vole mogli ponovno graditi. Od temelja.
