Povodom obilježavanja 27.srpnja, od strane aktualne vlasti i dijela stranaka u Hrvatskoj, kao dana navodnog “ustanka naroda i narodnosti Republike Hrvatske protiv vlasti u NDH 1941.g.” Hrvatska je jedina zemlja u svijetu koja slavi masakr vlastitog naroda.
Komunistička laž koja je 75 godinu pothranjivala mit o nekakvom ustanku protiv fašizma i danas je aktualna, u novoj hrvatskoj državi. U državi koja je doživjela isti takav “ustanak” 1991.g., počevši od masakriranja policajaca u Borovu selu, preko Plitvica pa do nebrojenih strahovitih zločina nad hrvatskim narodom. Dana 25. srpnja 1990. održan je velikosrpski Sabor u Srbu na kojem je donesena secesionistička Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda. Neposredno poslije 17. kolovoza 1990. izbila je balvan revolucija, oružana pobuna protiv legalne hrvatske vlasti. Pobunjenici su uspostavili paradržavnu vlast i de facto bili integrirani u ustavno-pravni poredak Srbije. Višestrukim upletanjima JNA, MUP RH nije uspio vratiti Srb u ustavno-pravni poredak Hrvatske. Mjesto je ostalo pod srpskom pobunjeničkom okupacijom sve do oslobodilačke akcije Oluja.
Srb je do 1995. bio u sastavu Općine Donji Lapac, a od 1995., nakon oslobođenja toga kraja Hrvatske, priključen je Općini Gračac.
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) od 10. travnja 1941, nastupile su pretpostavke prema kojima su protivnici opstanka bilo kakvog oblika hrvatske države mogli započeti s inicijativama njezina potpunoga vojnog i političkog slamanja. Prije svega, treba reći da hrvatski narod u proljeće 1941. godine nije imao nikakvoga oružja , pa stoga (na žalost) nije bio niti u mogućnosti organizirati nikakav oblik obrane vlastitih domova, čak i u slučajevima kada su zatirana čitava sela – to je tragična činjenica koja se nikako ne može osporiti. Ne svjedoče li, uostalom o tomu već spomenute činjenice o događajima iz desetljeća koja su prethodila Drugome svjetskom ratu, vezano za genezu sukoba Hrvata i Srba na području buduće NDH?
Vezano za iznesene tvrdnje, treba podsjetiti na izjavu Episkopata Katoličke crkve i nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca od 24. ožujka 1941. godine, u kojoj se kaže:
“ Dok Hrvati u rukama nemaju niti jedne jedine puške, sa srpske strane počeli su zločini nad hrvatskim civilnim pučanstvom, uz razaranja i pogrom čitavih sela”
Prema povijesno provjerenim i prihvaćenim činjenicama, broj ustaša koje je 10. travnja iz emigracije doveo Pavelić, nije prelazio tri stotine. Također je istina da on u Hrvatskoj nije imao apsolutnu potporu, pa mu je svakako trebalo izvjesno vrijeme za stvaranje vojske kojom bi makar dijelom pokušao kontrolirati teritorij NDH. Za uspostavu takvog mehanizma bilo je potrebno vrijeme, pa su tvrdnje o “masovnim zločinima” tobožnjih “ustaških legija” u prvim danima NDH najobičnija izmišljotina. Sve do kolovoza 1941. godine, ne može se govoriti ni o kakvoj masovnoj ustaškoj represiji, jer Pavelić za to jednostavno nije imao uvjeta.
Inicijatori su bili pripadnici Srpske radikalne stranke odnosno četničkog pokreta u dijelu općine Donji Lapac i Srb – pop Momčilo Đujić, Stevo Rađenović, Pajica Omčikus, Vlado Novaković, Ilija Zečević, Miloš Torbica, Jovo Keča koji su na dan ustanka osnovali u Srbu oružani četnički puk (brigadu) s 1000 četnika (vođa četnika u kninskoj krajini bio je bivši pravoslavni pop Momčilo Đujić koji je osnovao tzv. Dinarsku diviziju). Tom su se tzv. ustanku pridružili komunistički velikosrbi Boško Desnica, Vaso Miljuš, Petar Knežević, Todo Novaković, Vladan Desnica, Sergije Urukalo, Uroš Desnica, Petar Stojsavljević, Niko Novaković-Longo, Gojko Polovina, Boško Rašeta i Đoko Jovanić kasnije istaknuti generali partizanske vojske. Vođa srpskih komunista u Lici, Đorđe Đoko Jovanić, bio je zapovjednik partizanskog odreda sa 60 srpskih komunista koji su se pridružili ustanku u Srbu i sudjelovali u etničkom čišćenju hrvatskih civila. U mnogim slučajevima akteri ovih zločina i progona su mješovite skupine četnika i komunista.
Tijekom ustanka u Srbu koji je započeo 26. srpnja 1941. godine, četničko-komunistički ustanici ušli su u Brotnju, zaselak između Donjeg Lapca i Srba te okrutno pobili sve članove obitelji Ivezić, ukupno 37 osoba, među kojima je bilo 18-ero djece u dobi od tri do 18 godina. Žrtve su žive bačene u obližnje jame – u jamu na Dabinom vrhu, Srpskome Klancu te u jamu Golubinku.
U hrvatskom selu Krnjeuša pobili su 240 hrvatskih civila te zapalili katoličku crkvu , a svećenika Barišića su pekli na ražnju ispred crkve. Na isti su način pobijeni, kuće im spaljene, a preživjeli pobjegli. Za samo nekoliko dana četnici su, prema istraživanju Josipa Jurjevića i Ane Došen, ubili 240 Hrvata, od toga 35 djece u dobi do sedam godina i 14 u dobi do dvanaest godina, 72 žene i 119 ostalih, među kojima su župnik Krešimir Barišić i tri svećenička pripravnika. Bačeni su u jame Golubnjača i Kaluđerica.
Više o tome u članku: KRNJEUŠA – UBIJENO 240 CIVILA, ŽUPNIK I TROJICA DJEČAKA SJEMENIŠTARACA, ŽIVI BAČENI U ZAPALJENU CRKVU
Slijedio je teroristički napad na hrvatske hodočasnike iz Drvara i masovno klanje i ubijanje zarobljenih civila i svećenika. Hrvatski hodočasnici krenuli su malom šumskom prugom koja je u to vrijeme išla iz Prijedora preko Sanskog Mosta i Ključa do Bosanskog Petrovca i od tamo preko Oštrelja do Drvara U kompoziciji vlaka bilo je desetak putničkih vagona u kojima su se kao putnici nalazili vjerski hodočasnici.
O ovom događaju svjedoči sudionik zločina, partizan-komunist, Stevo Babić:
” Bilo je svanulo sunce koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmerijskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije prekidana.
U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Zeljković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza.
Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks (riječ je o svećeniku Waldemaru Maximilianu Nestoru ) i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin bio tada član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Zeljkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postrijeljala.”
(Stevo Babić, Drvar 1941.-1945. – Sjećanje sudionika, Drvar 1972., II svezak, str. 207-208 .)
Mara Došen, partizanka, svjedočila je o tom događaju pred istražnim povjerenstvom NDH u Prijedoru 1942. Prema njenom svjedočenju,ubijeno je oko 300 Hrvata, svi su, vezani žicom, bačeni „u jedan ponor“ pokraj sela Kamenice. Supruga poznatog ljevičarskog književnika i hungarologa Ervina Šinka, dr. Irma Rotbart, koja je bila liječnica u Drvaru, u svome dnevniku 30. srpnja 1941. napisala je:
„Kolovozom prolazi grupa od pedesetak ljudi u širokim redovima, to su muškarci vezanih ruku, a pored toga svi su vezani za onog ispred i iza sebe“, pisala je dr. Irma Rotbart. Kako su srpski ustanak u ime komunista na području Hrvatske vodili Đorđe Jovanić i Gojko Polovina, oni su i najodgovorniji za zločine nad civilima – Hrvatima u Lici i Hrvatima i Muslimanima u zapadnoj Bosni. Ustanici su ubili i protjerali više od 4000 Hrvata i Bošnjaka.
Svjedočenje o četničkom napadu na hrvatske civile iz Drvara sačuvao je za povijest velečasni svećenik Svete Katoličke Crkve, msgr. Branimir Župančić, koji je pošteđen jer je netko rekao da je Slovenac a ne Hrvat. Prva žrtva krvavog pira i oružane pobune srpskih ekstremista postao je drvarski rimokatolički župnik Waldemar Maximilian Nestor. Naime, prilikom povratka župnika Nestora s hodočašća, njega i oko 150 putnika u vlaku napali su četnici koji su ih, pod vodstvom srpskog ratnog zločinca Damjana Željkovića, na željezničkoj stanici u Vagnju na području Trubara kod Drvara, istjerali iz vlaka, između postaja Lička Kaldrma i Hrnjadi i odveli zarobljene Hrvate do jame Golubnjače gdje su ih zaklali odnosno pobili i bacili u jamu kako bi prikrili ovaj teški i strašni zločin. Toga 27. srpnja 1941. ista vojska je poslije nedjeljne mise uhitila Jurja Gospodetića, mladog svećenika Banjolučke biskupije i župnika u Bosanskom Grahovu, koji je rođen u Postirama na Braču 9. siječnja 1910.
Nakon što su ga uhvatili, vodili su ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na ražanj i ispekli, ali se ne zna za njegov grob.
IZVOR:komunistickizlocini.net
CRODEX.NET
