Dana 30. lipnja 1905. zaprimio je znanstveni časopis “Annalen der Physik” članak Alberta Einsteina u kojem je on prvi put predstavio svoju specijalnu teoriju relativnosti.
Albert Einsten je davne 1905. iznio svoju specijalnu teoriju relativnosti koja je donijela novi uvid u svijet fizike. A što je točno specijalna teorija relativnosti, saznajte u nastavku
Specijalna teorija relativnosti je fizikalna teorija koju je Albert Einstein objavio 1905.godine. Ona je zamijenila njutnovsku koncepciju prostora i vremena i inkorporirala elektromagnetizam reprezentiran Maxwellovim jednadžbama.
Specijalna teorija relativnosti je nazvana “specijalna” jer predstavlja poseban slučaj Einsteinove teorije relativnosti u kojem se efekti ubrzanja i gravitacije mogu ignorirati. Deset godina kasnije, Einstein je objavio teoriju opće relativnosti koja obuhvaća i gravitaciju.
Posebna relativnost korektna je kada su gravitacijski efekti zanemarivi ili vrlo slabi, u protivnom mora biti zamijenjena općom relativnošću. Kod vrlo malih skala, kao što je Planckova dužina i ispod toga, također je moguće podbacivanje posebne relativnosti zbog efekata kvantne gravitacije.
Bez obzira na to, za makroskopske skale i u odsutnosti jakih gravitacijskih polja, posebna relativnost danas je univerzalno prihvaćena od strane zajednice fizičara, a za eksperimentalne rezultate koji joj naizgled proturječe općenito se smatra da su plod neponovljive eksperimentalne greške.
Budući da u fizici postoji sloboda definiranja jedinica prostora i vremena, moguće je jedan od dva postulata relativnosti prikazati tautološkom posljedicom definicije, no to nije moguće učiniti istovremeno s oba postulata, pa su, u kombinaciji, njihove posljedice nezavisne od individualnog izbora definicije prostora i vremena.
Specijalna teorija relativnosti je matematički samodosljedna i kompatibilna sa svim modernim fizikalnim teorijama, od kojih su najznačajnije teorija kvantnih polja, teorija struna i opća relativnost.
On je u specijalnoj teoriji relativnosti zasnovao pojam vremena i prostora kao jedinstvenog zbivanja, a taj je pojam oslobođen i od ravne metrike kakva obilježuje još i koncepciju Hermanna Minkowskog. Mnoštvenost jedinstvena vremena-prostora ukida i Galilejeve i Newtonove pojmove kao što su: apsolutni prostor, apsolutno vrijeme, apsolutno mirovanje, te nepromjenjivost mase, a jednako tako i apsolutnost činjenice koja sadrži istodobnost dva prostorno udaljena zbivanja. Time su uspostavljene pretpostavke za razvoj tzv. postmoderne kozmologije.
Autor postavlja pitanje otvara li postmodernizam u kozmologiji put za obnovu raznovrsnih (u principu više ili manje iracionalnih) onto-teokozmo-antropologija kojima je zajedničko htijenje da se ukine ideja povijesnosti, ili pak, naprotiv, Einsteinovo ukidanje pravocrtnosti (popraćeno i ukidanjem jednako toliko mehaničke cikličnosti) otvara prostor afirmacije autentične povijesnosti. A upravo se u toj antitezi između metafizike i povijesnog mišljenja sastoji temeljni prijepor današnje filozofije, suočene i s lažnom alternativom iracionalizma i (u svojoj osnovi također iracionalna) hiperracionalizma.
Čitajući temeljni Einsteinov rad o teoriji relativnosti stječe se dojam da je Einstein sam stvorio teoriju relativnosti 1905. godine, jer u toj publikaciji on ne citira niti jedan raniji znanstveni rad iz te problematike. Utoliko je neobičnije da se formule za transformaciju koordinata između dvaju koordinatnih sustava koji se jedan u odnosu na drugog gibaju jednoliko po pravcu, a koje izražavaju fizikalno najvažniji rezultat toga rada, nazivaju Lorentzove transformacije. Ovdje se sučeljavamo na poznati znanstvenopovijesni princip da nijedan znanstvenik ne stvara sam nove revolucionarne znanstvene ideje.
Zato se javljaju mišljenja, prema kojima je dvojbeno je li Einstein uopće dao bitni doprinos teoriji relativnosti.
U pomalo sarkastičnom komentaru 1911. godine Poincare piše o Einsteinu: “Einstein je jedna od najoriginalnijih osoba koje sam ikad upoznao. . . Što kod njega najviše zadivljuje jest lakoća s kojom može prisvajati nove ideje i sve njihove posljedice iznijeti na vidjelo.”
U svojem osvrtu Whittaker piše još 1955. godine:
” … najesen iste godine 1905. u Istom svesku časopisa Annalen der Physik, u kojemu je
objavljen njegov članak o Brownovom gibanju, objavio je Einstein i članak u kojemu je prikazao Poincareovu i Lorentzovu teoriju relativnosti, s nekoliko nadopuna.”
Taj je članak izazvao veliku pažnju.
Što je onda bitno novo u teoriji relativnosti dao Einstein 1905. godine?
On je došao do istih rezultata kao ranije Lorentz i Poincare. Sam Einstein je kasnije napisao da za njih nije znao. Einstein se nije pozivao ni na eksperiment Michelsona i Morleya nego na filozofske argumente Macha. S te pozicije u teoriji relativnosti je prvi odbacio apsolutni prostor i apsolutno vrijeme, pa više nije trebalo ni etera. Sukladno tome on je, za razliku od Lorentza i Poincarea, relativnost vremena i prostora smatrao fizikalnom realnošću. To je njegov glavni doprinos.
I danas, više od 100 godina od njenog objavljivanja, teorija relativnosti Alberta Einsteina zaokuplja mnoge fizičare.
