IN MEMORIAM: Ako je Arsen bio i ostao najveći kantautor na ovim prostorima, Oliver je svakako najveći pjevač, s minimalnim izgledima da ga netko u skorije vrijeme nadmaši. On jeste bio simbol Dalmacije, što uvažavajući njegovu osobnost, melos i teme njegovih pjesama, nije začudujće, ali je pjevao univerzalnim jezikom i dirao je ljude na najosjetljivijim mjestima gdje god je njegova glazba dopirala. Otišao je u srcu ljeta, u zoru jednog tipičnog vrućeg ljetnog dana, koje je uvijek doživljavao kao vrhunce životne radosti, ostavivši svakoga sa svojim mislima i prvim porivom da puste najdražu stvar od njega i oproste se intimno od Olivera.
Vijest o odlasku Olivera Dragojevića, koliko god je javnost bila upoznata s teškom bolešću s kojom se tada,posljednih mjeseci borio, je ljude ipak zatekla. Ponajprije stoga jer nikome nije izgledalo vjerovatno da netko toliko velik i koji je mnogima obilježio živote uopće i može otići. U tom smislu zasigurno i neće, s obzirom da se Oliver sa svojim pjesmama zauvijek upisao u kulturnu baštinu Hrvatske i svih ovih prostora.
Oliver je već odavno postao kulturna činjenica i što je najvažnije, istinski je živio sve ono o čemu je pjevao, pa ne bi bilo pretjerano reći kako bi upravo crno-bijela fotografija s naslovnice spomenute knjige s cigaretom u ustima mogla samo u jednom kadru opisati što je taj čovjek bio. Iskonski Mediteranac, zauvijek vezan za vlastito podneblje, Split i Velu Luku, strastveno vezan uz more i netko tko je uvijek vjerovao da je izabrao ispravan put.
Već tri godine nema našeg Olivera Dragojevića. Brojna publika se tada oprostila od njega porukama na društvenim mrežama stavljajući njegove pjesme. Velika većina korisnika društvenih mreža stavljala je neku drugu Oliverovu pjesmu koja se još nije pojavila na “news feedu” – kao da je Dragojević pjevao pjesme svakome od nas posebno. Može se reći da mu je cijela karijera bila takva.
Kao opće točke cjelokupnog korpusa pjesama koje je pjevao izdvajaju se dvije: “Galeb i ja” i “Cesarica”. Prva je izvedena 1975. na Splitskom festivalu, na početku Oliverovih komercijalnih i kreativnih uspjeha u tadašnjoj Jugoslaviji, a druga 1993. nakon raskida suradnje s vjernim suradnikom Zdenkom Runjićem, kada se Oliver Dragojević odlučuje okrenuti mlađim autorima i producentima.
Nijedna od tih pjesama nije dobila glavnu nagradu. “Galeba” je po ocjenama žirija pretekla “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim” Miše Kovača, a “Cesarica” je na Melodijama hrvatskog Jadrana 1993. izgubila od danas manje poznate pjesme Dražena Zečića “Govore mi mnogi ljudi”. Zečićeva pjesma je dobila Grand Prix, ali je zato prvi Porin koji se održao naredne godine bio sav u znaku Gibonnijeve kompozicije i Oliverove vokalne interpretacije.
A onda dolazi njegov glas. O njegovom se glasu pisalo i pisat će se, Oliverov glas me je uvjerio kako je lipo na lažini suvoj ležat’, a da ja punih 30 godina svog života pojma nisam imao što je to lažina. Svoju “školu” za pjevača Oliver je prošao kao i Beatlesi, u raznim klubovima u Njemačkoj, a u njegovom slučaju i u drugim zapadnoeuropskim zemljama. Zapravo, odrastanje mu je bilo kao i kod Beatlesa, poratno, teško, oskudno i obilježeno smrću u obitelji – tri Oliverove sestre rano su preminule, s druge strane Lennon i McCartney su rano ostali bez majke.
Oliverov prvi bljesak bio je pjevanje pjesme “Yesterday” na nekom natjecanju pjevača amatera gdje je dobio prvu nagradu. Kao što su Beatlesi proslavili Liverpool, tako je i Oliver proslavio Dalmaciju. Kao i Beatlesi, tako je i Oliver u glazbenom smislu gledao naprijed, donoseći dugoročno dobre i pametne odluke uz zadržani komercijalni i umjetnički uspjeh. Kao što su Beatlesi 1967. pjevali o bankaru, brijaču i vatrogascu u liverpoolskoj ulici Penny Lane, tako je i Oliver opjevao čovjeka koji pali lampe na splitskoj rivi u pjesmi “Picaferaj” – prvoj suradnji sa Zdenkom Runjićem. I kao što se liverpoolski aerodrom zove po Johnu Lennonu, tako nekako ne bi bilo nezasluženo da splitska luka ponese ime po Oliveru Dragojeviću.
Tajna Oliverovog uspjeha je u tome što je znao prepoznati pjesmu darovitog autora i učiniti je najpoznatijom koju je taj autor ikad napisao. On je kod Gibonnija prepoznao “Cesaricu”, kod Harija Rončevića “Moj lipi anđele”, “Ča će mi Copacabana” kod Tea Trumbića, “Tko sam ja da ti sudim” kod Jure Mayo Stanića, “Brod u boci” Remi Kazinotija, pa i “Nisam ja za te (dvaput san umra)” Tončija Huljića, da ne spominjemo dugogodišnju suradnju sa Zdenkom Runjićem.
Možda najjači umjetnički trenutak sa Zdenkom Runjićem je album “Poeta” iz 1978., album antologijske kvalitete koji sadrži “Molitvu za Magdalenu”, “Ča je život vengo fantažija” i “Oprosti mi, pape”, no cijela njegova (i Runjićeva) umjetnička faza krajem sedamdesetih je sadržavala vrhunski komponirane i aranžirane albume kod kojih se itekako pazilo na tekstove i pjevanje. Tako je Oliver uspješno ovjekovječio stihove Tina Ujevića u pjesmi “Zelenu granu s tugom žuta voća”, kao i stihove mlađih, modernijih pjesnika kao što su Jakša Fiamengo, Momčilo Popadić, Krste Juras i Tomislav Zuppa, pri čemu treba reći da je i Runjić, iako poznatiji kao skladatelj, bio aktivan i kao tekstopisac.
Oliver Dragojević je imao izuzetnu glazbenu širinu: s Borisom Dvornikom Oliver je postao početkom osamdesetih “prvi splitski reper” u “Nadalini”, Dini Dvorniku, inače sklonom plesnoj muzici dao je da producira i dijelom napiše album “Neka nova svitanja”, a posjetitelji njegovih koncerata su imali prilike čuti kako pjeva “I Believe (When I Fall in Love)” Stevieja Wondera. Surađivao je s jazzerima, pa čak i s country grupom Plava trava zaborava, kao i sa Stjepanom Hauserom s kojim je snimio dojmljiv kolaborativan album “Noć nek tiho svira”. Posljednji album koji je izdao za života bila je suradnja s Gibonnijem pod nazivom “Familija” – također moćna kolekcija pjesama koja se može mjeriti s bilo kojom Oliverovom umjetničkom fazom.
Dragojevićev utjecaj na glazbenike nadilazi lokalno i žanrovsko: Hladno pivo je pjevalo “Što učinila si ti”, Damir Urban “Ostavljam te samu”, Yammat “Ne žuri djevojčice”, TBF “Adio kumpanji”, a Zabranjeno pušenje “Oprosti mi pape”.
O opusu, glasu i pjesmama Olivera Dragojevića pisale su se i pisat će se knjige, a oni koji su pohodili njegove koncerte imaju veliku privilegiju prisjećati se tih čarobnih trenutaka: “Čak i da sutra-preksutra u istu dvoranu dođe neki inozemni izvođač najvišeg ranga, bez obzira na reputaciju, morao bi se dobrano potruditi da nadmaši ono što je Dragojević učinio 15. studenog 2013. u dvorani koja nosi ime autora prve hrvatske opere”.
Počivaj u miru, meštre!
