Mjesto Srb pokazalo se nekoliko puta zlokobnim za Hrvate, kao mjesto gdje se navješćuje, a onda i realizira na različite načine progon i ubijanje Hrvata. Uoči rata i napada Srba na Hrvatsku: mjesto Srb postalo stožerno mjesto okupljanja u političkoj i psihološkoj pripremi za agresiju i genocid nad hrvatskim narodom koji će se uskoro dogoditi.
Pobunjeni Srbi iz Hrvatske na valu velikosrpske politike Beograda usvojili su na velikom saboru(mitingu) održanom 25. srpnja 1990. u hrvatskom Srbu ”Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda ”.
Na mitingu u Srbu bilo je između 120.00 i 150.000 pobunjenih Srba. Među njima i četnički vojvoda Vojislav Šešelj. „Od njegovih pristaša s četničkom ikonografijom mogao se kupiti svečani broj četničkoga glasila ‘Velika Srbija’ za 10 dinara.
U mnoštvu izvikivanih parola mogle su se, prema medijskim izvješćima, najčešće čuti ove: ‘Živio Milošević’, ‘Ovo je Srbija’, ‘Ne bojimo se ustaša’, ‘Zaklat ćemo Tuđmana’“ U mnoštvu izvikivanih parola mogle su se, prema medijskim izvješćima, najčešće čuti ove: ‘Živio Milošević’, ‘Ovo je Srbija’, ‘Ne bojimo se ustaša’, …
Srpski sabor (miting) u Srbu je proglasio ništavnim sve ustavne promjene i odluke Hrvatskoga sabora. Time pobunjeni Srbi u Hrvatskoj ne priznaju hrvatsku zastavu i grb. Za njih je hrvatsko službeno znakovlje – „ustaško“ znakovlje.
Jučer Srpsko nacionalno vijeće, danas Srpsko narodno vijeće
Samom saboru(mitingu) prethodio je sastanak srpskih vođa u Hrvatskoj. Zaključci s toga skupa trebali su biti predstavljeni velikom skupu. „Donesena je odluka o osnivanju Srpskoga nacionalnog vijeća (SNV), u čiji sastav su ušli: Jovan Rašković, Milan Babić (predsjednik Skupštine općine Knin), David Rastović (predsjednik Skupštine općine Donji Lapac), Slavko Dokmanović (predsjednik Skupštine općine Vukovar), Velibor Matijašević (predsjednik Skupštine općine Glina), Simo Rajšić (predsjednik Skupštine općine Dvor na Uni), Mile Dakić (predsjednik JSDS-a), Vojislav Lukić, jerej Savo Bosanac (predstavnik Srpske pravoslavne crkve), kao i zastupnici SDS-a u Hrvatskom saboru: Jovan Opačić, Dušan Zelenbaba, Radoslav Tanjga, Ratko Ličina i Dušan Ergarac“ .
‘Veliki srpski sabor’ nije slučajno održan u Srbu 1990. godine. Mjesto Srb ima poseban značaj: 45 godina imalo je središnje mjesto u Hrvatskoj kao ‘Dan antifašističkog ustanka’ i obilježavalo se na najvišem državnom nivou. U stvarnosti se 1941. radilo o općem srpskom oružanom ustanku u kojem su pored komunista sudjelovali četnici, različite naoružane skupine seljaka, a pomoć i podršku svemu davali su čak talijanski fašisti. Posljedica ustanka bili su stravični zločini i potpuno uništenje Hrvata na području ustanka, nešto što je vrlo slično događanjima iz 1991. godine i ‘novom ustanku Srba’. I danas šokira brutalnost i mržnja kojom su se srpski ustanici oborili na sve hrvatsko u srpnju 1941. godine. Većina toga je i danas obavijena velom šutnje i povijesne prašine, ali posljednjih godina su izašla na vidjelo zlodjela kao ubijanje cijelog roda obitelji Ivezić u Srbu od kojih je bio 18 djece i najmlađi Jure je imao samo 3 godine, ubijanje i strašno mučenje cijele obitelji Matijević i njihovo petero djece u Krnjeuši od kojih najmlađa Kata je imala samo 6 godina, ubijanje cijele porodice Balen i njihovo petero djece, bacanje u vatru bebe od 7 mjeseci Ivana Balena, bacanje u bunar djeteta Dragutina Jurjevića starog samo godinu dana ili strašan zločin ubijanja Anice Barać i njezinih osmero djece u Grahovu.
U Hrvatskoj i danas (2021.!) postoji SNV. S time da onaj N znači „narodno“. Imaju i svoj tjednik (Novosti). Današnji SNV o sebi kaže: „Srpsko narodno vijeće je izabrano političko, savjetodavno i koordinativno tijelo koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj u stvarima u koje pripadaju pitanja njihovih neotuđivih ljudskih, građanskih i nacionalnih prava, te u pitanjima njihova identiteta, SNV kao institucija. Srpsko narodno vijeće je osnovano na temelju Erdutskog sporazuma, koji Srbima jamči lokalnu manjinsku samoupravu, te posebno točke 9. “Pisma Vlade Republike Hrvatske o dovršenju mirne reintegracije područja pod prijelaznom upravom” – kao vijeće srpske etničke zajednice u Hrvatskoj, odnosno kao institucija manjinske, etničke samouprave Srba u Hrvatskoj i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj“ njihove participacije i integracije u hrvatsko društvo.
Kao što i sada imamo propagandu o ”ugroženim Srbima” tako se ova fraza iz Srbije sustavno i sistematski širila među Srbe u Hrvatskoj i bila glavni okidač za agresiju 1991. godine. Pokazalo se da je fraza o ‘ugroženom Srbinu’ u stvarnosti prijetnja Hrvatima. Tako je bilo kada je izvikivana na ‘Velikom srpskom saboru’ 25. srpnja 1990. uoči rata u Hrvatskoj.
Lažna ‘ugroženost Srba’ bila je glavni motiv i pokretač agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Mit o ‘ugroženim Srbima’ počeo je prljavu kampanju već u Jugoslaviji nakon Titove smrti, prvo na Kosovu gdje je albanski narod bio izložen velikosrpskom teroru, a dolaskom Slobodana Miloševića na vlast 1986. počela je kampanja o ‘ugroženim Srbima u Hrvatskoj’.
Nakon skupa u Srbu 1990. vrlo brzo su na hrvatskim cestama osvanuli naoružani Srbi na barikadama, a uskoro su počela i ubijanja ljudi. Naravno, selektivno kao i 1941. – ubijani su isključivo i samo Hrvati, ali ne i Srbi. Čudan ustanak protiv “fašizma” i “neoustaštva”, i 1941. i 1990. ubija se po etničkom ključu i to – Hrvate.
Ubijanja, progoni, palež, jauk hrvatskih žena i djece, staraca i mladića postali su svakodnevnica, a Hrvatska je pretvorena u veliko zgarište i mjesto krvavog orgijanja združenih projugoslavensko-komunističkih i srbijansko-četničkih snaga.
