U zapovjedništvu ukrajinske bojne UN-a u Glini, 8. kolovoza 1995. oko 13:20 sati započeli su izravni pregovori generala Petra Stipetića s pukovnikom Čedom Bulatom, zapovjednikom 21. korpusa tzv. srpske vojske, te drugim oficirima.
General Stipetić ih je podsjetio da je samo večer prije, u Dvoru, poginulo nekoliko hrvatskih vojnika, unatoč ranijoj ponudi za časnu predaju. Bulat tvrdi da već dva dana nema kontakt s vlastitom komandom, te da ne zna da se generali Mrkšić i Novaković pokušavaju probiti do njega i izvući snage prema BiH.
Ponuda koja spašava živote
Kako bi spriječio daljnje nepotrebno krvoproliće, Stipetić je ponudio uvjete: odložiti teško oružje, časnicima i dočasnicima zadržati kratko naoružanje, bez skrivanja i incidenata, uz nazočnost UN-a. Srpskoj miliciji dopušta se posjedovanje naoružanja za održavanje reda. Hrvatska vojska (HV) neće poduzimati nikakve napadne akcije prema srpskim trupama.
Srpski oficiri čestitaju generalu Stipetiću na pobjedi. Ostalo je dogovoriti tehničke detalje predaje. Postignut je sporazum o izvlačenju glavnine srpskih vojnika i civila preko Siska na autocestu prema Lipovcu, dok su se pribojavali bošnjačkih snaga kod Žirovca i neizvjesne situacije u Dvoru.
Blaga riječ i „velika batina“
Iako je pregovarao mirno, Stipetić je imao na raspolaganju moćnu silu – 1. gbr Tigrovi i 2. gbr Gromovi bili su u borbenom poretku, zajedno s najmanje pet drugih brigada i pukovnija HV-a. Sa srpske strane sporazum su potpisali Bulat, Tošo Pajić te potpukovnik Dragan Kovačić, zapovjednik 11. pješadijske brigade povučene iz Vojnića.
Cijena od Brijuna do „Briona“
Paradoksalno, jedini zapovjednik zbornog područja koji nije sudjelovao na Brijunskom sastanku s predsjednikom Tuđmanom bio je general Ivan Basarac (ZP Zagreb) – iako se upravo u njegovom području odvijala predaja kod motela „Brioni“ kod Topuskog.
U tih osam dana poginulo je, prema HMDCDR-u dr. Ante Nazora, 243 hrvatska vojnika, 2 su nestala, a ranjeno je najmanje 1100 ljudi. Srpska vojska Krajine imala je samo prvog dana Oluje 170 poginulih, 136 nestalih i 453 ranjena. Sveukupno – preko 500 mrtvih na obje strane, ne računajući bošnjačke gubitke.
„Otpor nije postojao“?
Zato zvuči gotovo groteskno kad povjesničar Hrvoje Klasić izjavljuje kako „u stvari otpora nije ni bilo“. Taj stari srpski narativ umanjuje vojnički poraz – prebacujući ga na Amerikance, NATO ili „izdaju“. No, istina je jasna: otpora je bilo, i to žestokog. U porazu se ne ponizi, a u pobjedi se ne uzvisi!
Sjećanje koje ne blijedi
Na današnji dan, 8. kolovoza 1995., u vihoru Oluje, svoje je ime zauvijek upisao u hrvatsku slobodu Dževad Keserović – pripadnik 1. gardijske brigade Tigrovi, ponosa i srca Hrvatske vojske. Poginuo je gotovo na pragu svog rodnog kraja, u okolici Velike Kladuše, noseći na ramenu pušku, a u srcu Hrvatsku.
Njegova žrtva podsjetnik je da sloboda nije stigla sama od sebe, niti je pala s neba, kako to olako ponavljaju oni koji nikad nisu osjetili miris baruta. Sloboda je plaćena krvlju i životima najboljih među nama.
Dževad je bio jedan od njih. Tigrovi ne umiru – oni samo čuvaju svoje položaje na nebeskim visinama.
Izvor:Tomislav Kovačić
