Kada i najtvrđi navijači Hajduka priznaju ono što se godinama govorilo po birtijama izvan Dalmacije – da Hajduk redovito gubi prvenstva ne zbog sudaca, Mamića ili teorija zavjere, nego zbog vlastite nesposobnosti – to bi trebao biti znak zrelosti. No ne lezi vraže, stiže stari bard salonskog aktivizma Boris Dežulović, da još jednom objasni kako Hajduk zapravo ne gubi – njega ruše mračne sile iz sjene: HNS, HDZ, Crkva, UDBA, Mamić, Tuđman, pa čak i Pinochet i Franco, ako treba.
U svijetu Dežulovića, Hajduk nikad ne može izgubiti sportski. Jer da priznaš poraz znači priznati da su tvoje ideje možda pogrešne. A to je smrt za svaku ideološku dogmu.
Politički Hajduk i mit o svetoj borbi
Hajduk odavno više nije nogometni klub. To je postao projekt – i to ne sportski, nego politički. Projekt sekularno-urbanog progresivizma koji graniči s agresivnim ekstremizmom. Klub koji su preuzeli moralni apostoli, ne zbog ljubavi prema nogometu, već zato što im Hajduk treba kao poligon za projektiranje vlastitih frustracija i ideološke borbe protiv svega što im ne paše – a to su, po defaultu, “klerofašisti”.
Naravno, tu je i Dežulović – vječni PR agent žrtvoslovlja. Ako Rijeka osvoji naslov – to je jer su “oslobodili” prvenstvo od zagrebačke hobotnice. Ako Dinamo osvoji – to je znak povratka “zločinačke organizacije”. Ako Hajduk izgubi – to je zato što “oni” opet rade o glavi svetinji s Poljuda. U Dežulovićevoj glavi nema mjesta za jednostavnu činjenicu da možda Hajduk jednostavno nije imao plan B kad mu plan A (čekaj da Livaja nešto izmisli) nije uspio.
HDZ, Rijeka i teorija koja se raspada
A sad jedna zdravorazumska: koja bi točno bila logika da HDZ, ako već vodi nacionalnu ligu iz sjene kao što Dežulović i ekipa tvrde, pusti da naslov osvoji Rijeka – grad u kojem HDZ ne bi dobio ni ako bi kandidirali Isusa osobno? Ako već “vladari iz sjene” imaju fetiš na regije gdje vladaju, zašto Hajduk nije osvojio pet naslova dok HDZ suvereno drži Dalmaciju već desetljećima?
Jer istina je jednostavna: Hajduk gubi jer nije dovoljno dobar. I jer se savršeno uklapa u filozofiju ljevičarskog aktivizma: bolje biti žrtva i kukati, nego zasukati rukave i nešto konkretno napraviti.
Sport je postao ideološki talac
U konačnici, hrvatski nogomet nije taoc Mamića ni HDZ-a – nego taoc ideoloških ratova koje vode kolumnisti, pseudointelektualci i aktivisti pod krinkom navijanja. Ljudi poput Dežulovića nisu tu zbog sporta. Oni su tu da perpetuiraju mit o “Hajduku – zadnjem pravedniku”, a pritom guraju vlastite političke i svjetonazorske agende.
I dok se Hajduk sam ruši iznutra, Dežulović i njemu slični nastavljaju crtati neprijatelje izvana. Jer kad bi stvarno morali priznati realnost – da je Hajduk izgubio jer nije bio dovoljno dobar – onda bi morali priznati da su i njihove ideje, na kraju, samo mitovi bez pokrića.
Izvor:Thomas Bauer
crodex.net
