Zagreb kao ogledni primjer samouništenja kroz recikliranu vjeru u “Mesiju”
Zagreb, grad koji bi po svim pokazateljima trebao biti europski biser, danas je tek siva mrlja na mapi – zarobljen između prošlosti koju nismo naučili i sadašnjosti koju odbijamo priznati. I sve to zahvaljujući fenomenu koji bismo mogli nazvati: političko pamćenje zlatne ribice.
Od Kumrovečkog referenta do božanstva iz Svetica
Kad se Milan Bandić pojavio kao mladi SDP-ovac krajem devedesetih, na valu opravdanog nezadovoljstva zbog HDZ-ovih kadrovskih grešaka i kontroverznih odluka (sjetimo se samo mijenjanja imena Dinama), građani Zagreba tražili su spasitelja. Bandić je tada bio “narodni čovjek”, neposredan, komunikativan – i prodavao je upravo ono što je masa željela čuti. Rezultat? Desetljeće i pol gotovo kulta ličnosti. On je bio Batman, Robin i Alfred u jednom. Sve do trenutka kad je šteta postala nepovratna.
TT Šoder – novi vođa, stara matrica
Kad je stigao Tomislav Tomašević – TT Šoder, kako ga već zovu – scenarij se ponovio. Ponovno mladić s entuzijazmom, ponovno opijenost naroda idejom o “novom početku”, ponovno obećanja o transparentnosti, jednakosti i socijalnoj osjetljivosti. I ponovno – potpuni debakl upravljanja.
Tomašević je, jednako kao i njegov ideološki prethodnik, umjesto reformi – zavrtio karusel svojih podobnih. Razlika? Bandić je milijune pumpao u zavičajnu mafiju, dok TT milijune eura dijeli istomišljenicima s ruba političkog spektra – Lezbijadama, PR udrugama i kreativnim “kresovima” koji Zagreb pretvaraju u kulturološki Disneyland za woke elitu.
Debakl izvan zagrebačke tikvane
Još je tragičnije to što politička sljepoća ne dopire dalje od tabli s natpisom “Zagreb”. Stranka Možemo, koja si utvara nacionalnu snagu, nigdje drugdje u Hrvatskoj ne postoji u stvarnom smislu riječi. Raspali su se gdje god su išli sami – Varaždin, Pula, Rijeka, Samobor, Korčula… Sve redom gradovi u kojima su birači još uvijek u stanju prepoznati muljažu. Osim, naravno, u metropoli. Tu je lokalna plejada nezaposlivih “aktivista” još uvijek u stanju na placu prodavati istu bozu kao i Bandić nekad – samo u zelenom pakiranju.
Mazanje očiju, projekti za Čazmu
Zagreb se i dalje guši u smeću, infrastruktura se raspada, promet kolabira, a gradski proračun se koristi za uhljebljivanje, dotacije prijateljskim udrugama i “komične projekte” koji bi eventualno prošli u Donjem Lapcu. Dok ostale europske metropole slične veličine napreduju, Zagreb stagnira – ili nazaduje. I sve to jer Zagrepčani, kako se čini, više vole iluziju “poštenog nesposobnjakovića” nego sposobnog čovjeka s čvrstim stavom.
I za kraj – istina koju nitko ne želi čuti:
Naš je grad doveden do ruba upravo zbog naše političke nezrelosti, inata i lažne moralne superiornosti. Zamijenili smo jednog šerifa drugim, samo ovaj put s naljepnicom “progresivnog”, koji umjesto asfaltiranja kvartova – asfaltira zdrav razum.
Ali ne brinite – zato smo tu. Da vam to gurnemo pod nos. Ako već Zagreb ne zna za bolje, neka barem zna za istinu.
Izvor:Thomas Bauer
