U hrvatskom političko-medijskom prostoru udomaćila se priča kako su za vrtoglave cijene stanova u Zagrebu i drugim urbanim sredinama krivi isključivo poduzetnici i nedostatak državne regulacije. Ta teza, koliko god bila popularna među dijelom javnosti, odražava ozbiljno nerazumijevanje osnovnih zakonitosti tržišta, ekonomije i funkcioniranja države.
Logika kojom se vodi ovakva optužba vrlo je jednostavna: netko želi kupiti stan, stan je preskup, dakle netko mora biti pohlepan i iskorištavati građane. U tom misaonom sklopu taj netko je poduzetnik. No, postavimo jednostavno pitanje: ako je gradnja stanova u Zagrebu zaista toliko isplativa i unosna, zašto se onda ne natječu i veliki europski građevinski divovi za taj posao? Gdje su francuske, njemačke ili austrijske firme koje, primjerice, s lakoćom osvajaju poslove gradnje cesta, bolnica ili željeznica?
Ako je istina da se na zagrebačkom tržištu stambene izgradnje ostvaruje „ekstraprofit“, tada bi bilo logično očekivati ulazak stranih investitora u velikom broju. No toga nema.
Zašto? Jer poslovno okruženje u Hrvatskoj nije „neregulirano“, nego upravo suprotno – birokratski prenapregnuto, sporo i korumpirano.
Stvarni razlog visokih cijena stanova leži u kombinaciji sljedećih faktora: prekomplicirana i troma administracija, neefikasna prostorno-planska politika, korupcija u lokalnim vlastima i potpuni izostanak vizije urbanog razvoja. Privatni kapital je tu samo faktor prilagodbe – on ulazi u prostor koji država ili Grad Zagreb svojim nesnalaženjem i pogodovanjem stvara.
Osim toga, moramo razgraničiti arhitektonske i urbanističke propuste – koji su često loše planirani, neusklađeni i estetski upitni – od same činjenice da netko želi graditi i prodavati stanove. Niti jedan poduzetnik ne određuje cijenu kvadrata samostalno – cijena je rezultat odnosa ponude i potražnje, u kombinaciji s dozvolama koje se čekaju mjesecima, često i godinama.
Najlakše je krivca tražiti u poduzetnicima, posebno u zemlji koja još uvijek u podsvijesti nosi socijalistički zazor prema profitu. No, kada ista ta javnost ne želi čuti o nefunkcionalnosti lokalne uprave, kada ignorira političke pogodbe i betoniranje bez reda, tada se upire prstom na krivca koji je najdostupniji – onoga koji pokušava nešto raditi, graditi, prodavati.
Na kraju dana, optužbe o „pohlepnim tajkunima“ nisu ništa drugo doli projekcija frustracija onih koji ne razumiju mehanizme tržišta i koji radije vjeruju mitovima nego činjenicama. A istina je jednostavna: cijena stana u Zagrebu rezultat je državnog i gradskog nereda, a ne privatne inicijative.
Stoga je krajnje vrijeme da prestanemo kriviti krive aktere. Nisu poduzetnici ti koji kroje urbanističke planove, izdaju građevinske dozvole i upravljaju zemljištima. Krivci su poznati – sjede u uredima, mijenjaju prostorne planove prema narudžbi, i primaju plaće iz proračuna koji punimo svi mi. Ako se već traži odgovornost, neka krene od onih koji imaju stvarnu moć.
Izvor:Thomas Bauer
