Dubrovčani danas obilježavaju 33 godine od početka srpsko-crnogorske agresije na grad Dubrovnik i jug Hrvatske u Domovinskom ratu. Prvog dana listopada 1991. godine točno u 6 sati više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske, uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore, napali su područje Dubrovnika i jug Hrvatske s kopna, mora i iz zraka.
Među neprijateljskim snagama bili su pripadnici užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa i pripadnici 9. Vojno pomorskog sektora Boka, uz značajnu potporu zrakoplovstva, te više od 120 teških topničkih oružja, oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.
Već prvog dana Dubrovnik je ostao bez struje i vode, a s ciljem potpune informativne blokade agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, čime su prekinute telefonske i oštećene radijske veze. Prve granate ispaljene iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja pale su na uže dubrovačko područje, naselja Bosanku na brdu Srđ i Mokošicu.
JNA bila uvjerena će Dubrovnik slomiti za dva, tri dana.
Sjećanje jednog branitelja.
‘Iako smo svi znali da je rat neizbježan, nismo mogli znati da će se to dogoditi baš toga dana. Ja sam, recimo, krenuo na posao kao i uvijek, a onda je započelo raketiranje Srđa…”, opisuje nam i dodaje: “Oni su mislili da će nas ‘odraditi’ u roku od dva do tri dana. Mi nismo tako mislili”, kaže prilažući dokument sa oznakom “vojne tajne” naslovljen na Blagoja Adžića u kojem se navodi kako će operacija u Dubrovniku biti okončana za “dva-tri dana”.
Mada je sasvim jasno da je JNA, obzirom na dominaciju u broju ljudstva i naoružanju, ovakve odluke i zaključke donosila s lakoćom, nije računala na žestok otpor malobrojnih Dubrovčana koji su do tada bili obični civili, “mali ljudi s uobičajenim poslovima, obiteljima i slično. Upravo ova skupina ljudi zgrabila je prvo oružje koje im je bilo nadohvat ruke i odlučila neprijatelju izjaloviti planove.
Krenuo na posao, završio na fronti
“Jasno, toga jutra sam odustao od odlaska na posao i odmah se uputio u ured za obranu. Odmah sam se stavio na raspolaganje. Rekao sam im ‘dajte mi nešto, bilo što’, misleći na oružje. Međutim, otpravili su me kući ali su me onda ipak naknadno pozvali i rekli da se hitno javim. Onoga trenutka kada sam zadužio ‘tandžaru’, za mene je započeo rat”.
Njih nekolicina su, kaže, poslani u Konavle: “Tamo nas je dočekao izrešetan kombi. Tako slabo naoružani našli smo se u vrlo nezgodnoj poziciji jer smo očekivali da će nas dočekati mještani. Ali nikoga nije bilo osim mirisa rata i smrti. Strah sam osjećao sve dok iznad nije proletjela granata i zabila se u brdo. Tada je nestala panika i neizvjesnost, a započelo vatreno krštenje koje se nastavilo i drugog dana”.
On kaže da se gotovo sto kilometara bojišnice ne može pohvaliti velikom brojčanošću dragovoljaca. No, dodaje, od tih 700-750 branitelja, pokazali su iznimnu odvažnost i hrabrost. Žao mu je, dodaje, što su prilično samozatajni, a o obrani grada nerado govore u javnosti.
Nemjerljiva šteta na povijesnom gradu
U narednim mjesecima na grad je palo više od pet tisuća topničkih projektila, a u napadu 6. prosinca više od šesto ih je palo na dubrovačku povijesnu jezgru. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun. Tijekom agresije na dubrovačko područje poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 osoba. U srpskim koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 tisuće prognanih i izbjeglih. Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, kao i zaštićeni, skoro pet stotina godina star Arboretum u Trstenom. Bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja, a ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.
Izvor:Ivica Granić
