Pripadnici HVO-a često kažu kako su borbe za Bokševicu na ljeto 1993. godine bile najteži dio njihova ratnoga puta. Pitanje je da li hrvatski političari u znaju gdje je Bokševica?
Borba za planinu Bokševicu je manje poznata široj javnosti, a slovi kao jedna od najzahtjevnijih borbi na području BiH za Hrvatsko vijeće obrane (HVO).
NAPAD MUSLIMANSKE ARMIJE RBiH NA HRVATE KONJICA I JABLANICE
Cilj ARBiH u ožujku 1993. bio je uspostava nadzora nad prometnicama Konjic – Sarajevo, Jablanica – Ostrožac – Parsovići – Dusina – Fojnica – Zenica i lokalnom prometnicom od Ostrošca do Gornjeg Vakufa.Zapovjedništvo triju brigada ARBiH (Suad Alić, Neretva, Neretvica), nekoliko bataljuna Vojne policije 4. korpusa, Općinskog štaba obrane Jablanica s načelnicima stanica javne bezbjednosti Hadžići, Jablanica i Konjic napravili su 20. ožujka plan mjera protiv HVO-a.Prema hrvatskim obavještajnim podacima HVO-a, ARBiH je raspolagala snagama od 7.000 do 8.000 vojnika, a HVO je imao oko 2.000 vojnika.Od sredine ožujka tenzije su svakodnevno rasle, a 23. ožujka 1993. ARBiH je napala HVO na području Klisa i blokirala Konjic, a potom protjerala Hrvate iz sela Donji Prijeslop, Jasenik, Mrkosovice, Lukšije, Solakova Kula, Bare, Seonica, Gorani, Goransko Polje i Podhum.Krajem mjeseca ARBiH je protjerala sve Hrvate iz sela Orlište. Potom je sredinom travnja spalila cijelo selo Bušćaki i protjerala Hrvate.ARBiH je 16. travnja zauzela selo Trusinu i ubila 22 Hrvata – 15 civila i sedam pripadnika HVO-a, koji su se predali jer su civili iz sela dovedeni kao živi štit. Uz pomoć živoga štita sastavljenog od civila Hrvata, Specijalna postrojba Crni labudovi zaposjela je 18. travnja objekt Zlatar.Isti dan ARBiH je stavila Konjic pod nadzor dok je HVO zadržao dio kota oko grada. U daljnjim napadima zauzela je sela i zaselke Lukšije, Šagolje, Prijeslop, Goransko Polje, Mrkosovice, Buturović Polje i napala Obre. Mnogi Hrvati u Konjicu su nedužno ubijeni, a oni preživjeli zatočeni su u zloglasni logor „Musala“ – športska dvorana u Konjicu.Hrvatske izbjegliceGlavni cilj napada postrojbi ABiH je bila dominantna planina Bokševica.BORBA ZA BOKŠEVICUKada je u pitanju borba za Bokševicu angažirane su postrojbe HVO-a: 1. gardijska brigada Ante Bruno Bušić, brigada Herceg Stjepan Konjic, brigada Mijat Tomić Jablanica i brigada Rama.Postrojbe HVO-a su 24. travnja napale ARBiH na Boškevici na kojoj su zauzele značajnu kotu Tisov do. Daljnje napredovanje prekinuo je sporazum o primirju i neuspjeli pokušaj da se utemelji Zajedničko zapovjedništvo ARBiH i HVO-a. Do kraja mjeseca ARBiH je gotovo u potpunosti uništila HVO u općini Konjic.
Muslimanska ARBiH je bacala zarobljene Hrvate sa željezničkog mosta u Jablaničko jezero
Prema istraživanjima povjesničara često su bila primirja koja su kršena od ARBiH i za to vrijeme napadi na hrvatska naselja su bili svakodnevni.ARBiH je imala uspjeha u napadu na planinu Bokševicu, koju je branilo nekoliko skupina vojnika HVO-a, jačine slabije satnije. Bokševica je bila najvažniji objekt na tom dijelu bojišta jer se s nje nadziralo veliko područje i spajao HVO u Rami i dolini Neretvice.Postrojbe ARBiH su zauzele Bokševicu nakon dvodnevnih borbi 10. svibnja i time dovele u pitanje cjelokupnu obranu 1. bojne brigade Herceg Stjepan i sudbinu nekoliko tisuća civila.U izvješću brigade Herceg Stjepan Konjic od 13. svibnja 1993. navodi se kako je ARBiH napala kotu Ljubina i u tim napadima HVO se obranio. Muslimanska ARBiH je bacala zarobljene Hrvate sa željezničkog mosta u jezero, a oni zarobljenici koji bi isplivali i počeli bježati pucali bi na njih.
Prema obavještajnim podacima, HVO je krenuo u protunapad 14. svibnja početkom u 5.30 sati i uspio pomjeriti crtu obrane u svoju korist.U istom izvješću stoji da je od početka napada ARBiH na Hrvate u Konjicu najviše projektila palo na Konjicu u istom danu. Iz izvješća istoga dana u 7.20 sati navodi se kako postrojbe HVO nastoje iz smjera Rame vratiti izgubljeni teritorij na Bokševici izgubljen od prije nekoliko dana.Nadalje, HVO Konjic je uputio molbu Vojsci Republike Srpske (VRS) da im pomognu zaustaviti muslimansku ARBiH u napadu na Hrvate Konjica.VRS je svojim topništvom napadala muslimanska sela Orahovica, Čelebići, Idbar… U ovom izvješću HVO negira da je surađivao sa VRS-om u granatiranju Konjica. U izvješću brigade Herceg Stjepan Konjic od 14. svibnja 1993. u 16.40 upućeno brigadi Rama navodi se kako su vojnici HVO-a trebali zauzeti Tisov Do iz razloga što bi se našli u klinu između dvije vatre jer pojačanja iz Urijine ravni nisu došle dovoljno blizu kako bi se osvajanje navedene kote moglo poduzeti bez većeg rizika za vojnika.Postrojbe HVO-a su učvrstile crtu Crvene stijene – Rudezitt 1070- Tisov Do, gdje crta dolazi na 150 m od rovova ARBiH.Nadalje, u izvješću stoji kako HVO Konjic nije u stanju izdvojiti više od 35 vojnika koji drže dugačku crtu obrane prema ARBiH ležeći u rovovima više od mjesec dana.U izvješću je, također, stajalo i sljedeće:“Više ljudi ne mogu izdvojiti pošto stalno imamo na dosta mjesta bočne pješačke napade, tako da ne smijem slabiti crtu na ovim drugim bojištima. Ljudi su gore u stanju izvoditi manje diverzije što će i činiti. Kad vi krenete na Banđerutt 1315 mi ćemo učiniti što možemo sa ljudstvom s druge strane i razmotrit ćemo mogućnost zauzimanja Kremena tt 1210”.Prema obavještajnim podacima HVO-a Konjic od 17. svibnja 1993. u 12.35 upućeno brigadi Rama navodi se kako ARBiH ima 100 vojnika raspoređenih na Bokševici i to od Muratovice do Tisovog Dola te na vrhovima i oko vrhova kota 1315, Silja, Kremena, Ključa i Kraljevog Stoca. U dopisu nadalje stoji da će postrojbe HVO-a prepoznavati sa plavim i narančastim trakama.HVO Konjic je predlagao stalne topničke napade na kote Silj, kota 1315 i Tisov Do, a cilj je zauzeti Siljtt 1252 kako bi se otvorio pješački koridor za izvlačenje civila kao i isto tako otvorili bi se dobri uvjeti za daljnje napredovanje ka drugim kotama pod nadzorom ARBiH.U zaključnom dijelu izvješća predlaže se istovremeni napad na obje kote Ključ i Kremen. Za ponovno ovladavanje Bokševicom Operativna zona Sjeverozapadna Hercegovina prikupila je dio pukovnije Bruno Bušić, bojne Zrinski, brigade Kralj Tomislav, 1. i 2. bojne Vojne policije i brigade Rama.
Te postrojbe su 18. i 19. svibnja 1993. potpuno vratili izgubljeni dio planine i ponovno otvorili koridor prema Kostajnici. Problem je bio u snagama koje su držale položaje na Bokševici i njihovoj redovnoj zamjeni. Nakon što je ARBiH ponovno počela napadati Bokševicu, dijelovi pukovnije Bruno Bušić zauzeli su 10. i 11. lipnja dominantne kote Tisov do, Bandijera i Silj. Povlačenje profesionalnih snaga ARBiH je iskoristila i 14. lipnja zauzela Tisov do i Bandijeru.U izvješću brigade Herceg Stjepan Konjic od 16. lipnja 1993. navodi se kako ARBiH regrupira ljudstvo kako bi svim raspoloživim sredstvima osvojila položaj HVO-a na Urinoj Ravni. Prema obavještajnim izvješćima akciju uzimanja Bokševice će nadzirati Salko Gušić, novopostavljeni zapovjednik 5. korpusa ARBiH.Postrojbe ARBiH su uspjele u ponovnom napadu osvojiti značajne kote na Bokševici. U izvješću brigade Herceg Stjepan Konjic od 18. lipnja 1993. navodi se kako je ARBiH ovladala Bokševicom što je imalo za posljedicu zatvaranje jedinog pješačkog koridora za izlaz.To je za posljedicu imalo stvaranje psihičke napetosti civila što se prenijelo na vojsku.“Vlada osjećaj bespomoćnosti i nesvrsishodnosti velikog broja položenih života u obrani od muslimanske agresije. Nastojimo podići moral i hrabriti pučanstvo”.Za vraćanje izgubljenih položaja prikupljaju se dijelovi postrojbi iz brigade Kralj Tomislav, 4. brigade HVO-a, brigade Hrvoje Vukčić Hrvatinić, brigade Herceg Stjepan, pukovnije Bruno Bušić, Kažnjeničke bojne i brigade Rama. Kotu Bandijera vratila je 20. lipnja Kažnjenička bojna. U izvješću brigade ‘Herceg Stjepan’ Konjic od 21. lipnja 1993. navodi se kako je ARBiH usmjerila sve snage na Bokševicu s namjerom da se spoje sa svojim snagama na Čelinskoj planini.U tim akcijama sudjelovali su muslimanski dobrovoljci postrojbe El Mudžahid.
Krajem lipnja OZ Sjeverozapadna Hercegovina prikupila je za novi napad snage iz sastava pukovnije Bruno Bušić, 2. bojne Vojne policije, bojne Ludvig Pavlović, satnije Garavi, ATG-a Grdani, brigade Herceg-Stjepan, brigade Hrvoje Vukčić Hrvatinić i brigade Rama.Napad je pokrenut 4. srpnja, no nije uspio zbog izrazito jakih snaga ARBiH. Bojna Klis i preostalo hrvatsko stanovništvo povukli su se 7. i 8. srpnja prema Prozoru i Kreševu.Crta obrane prema Konjicu organizirana je na smjeru Kućani – Tošćanica. Obje zaraćene strane imale su velike gubitke u borbama za Bokševicu. Povjesničar Marijan smatra da je HVO izgubio Bokševicu zbog slabije koordinacije, posebice u snagama OZ Jugoistočna Hercegovina, premda su Konjic i Jablanica bili u njezinoj zoni nadležnosti.
Zbog viših, odnosno političkih interesa Hrvatske, OZ Sjeverozapadna Hercegovina do početka lipnja 1993. dvaput je zaustavljana u trenutku kada je imala spremne planove i dovedene snage. To je također utjecalo na porazan ishod borbi za Bokševicu.
