“Mario Mandić je bio hrvatski branitelj iz Ljubuškog. Bio je jedan od najvećih. Njegov mladi rođak Matej Mandić iz Ljubuškog večeras je bio na golu hrvatske rukometne reprezentacije i vrhunski branio.Mandići se rađaju da bi branili Hrvatsku.”predivnu zahvalu nakon utakmice sinoć napisao je Braco Elezović.
Junak Domovinskog rata, mladi Ljubušak Mario Mandić, heroj obrane Dubrovnika, poginuo je zajedno s Ivom Boticom, Mihom Klečkom i Perom Nenadom 12. studenoga u Komolcu.
Nekoliko dana prije pogibije Mario se čuo s ocem i rekao mu: “Tata, postoji izlaz, al ja neću izać…” Tata ga je molio – Mario izađi, ako ima načina spašavaj glavu i dođi kući..
“Ma ne.. Nisam ja tata zato došao” rekao je, “da na kraju sve ostavim i pobjegnem... Ja sam došao da poginem za Hrvatsku i ako treba poginut ću….” Noć prije pogibije 11.11. mater je izašla ispred kuće i plakala, zora je već bila kažu, i digla je glavu k nebu i rekla Bogu: “Ja znam da se moj Mario neće nikad vratit, ako je Isuse to tvoja volja neka tako bude, zbogom sine moj… “
A još je tada živ bio…, ali valjda mater ko mater, kad srce zna zna i osjeća gubitak… Devet mjeseci smo čekali njegove kosti… Sjećam se kad su rekli dovest će Marija kući… Znam da se njegova soba uredila u bijelo ko nikada do tada… , priča Marijana.
Ovo je pjesma koju je Marijana Vištica, sestra poginulog branitelja posvetila Dubrovniku, u kojem je i za koji je život ostavio njezin brat Mario.
Iako me nema, ovih dana sve sam bliže
Tebi Grade srca mog i sad ranjenog.
Moja čizma još tu gazi, a oko na nišanu i sad pazi,
Na djecu, starce i sve mlade i pitam se “Zar nam i sad isto rade?”
I nije da se kajem što više ne trajem, i nije mi žao…
Sve što imam Domovini sam dao.
Ali duh mi Gradom luta, traži nekog pokraj puta,
Tko neće pjevat tuđe pjesme, jer što je bilo zaboravit se ne smije.
Pjevaj mi o Imperijalu, pjevaj mi o starom Gradu,
pjevaj naše rodu mome, da ne gubi nikad nadu.
Pjevaj mi o mojoj braći, što su isto život dali,
Pjevaj za sve one što za tvoj Grad su hrabro pali.
Pjevaj srcem punim žara, nek čuju i heroji Vukovara,
Za svaki mladi prekinuti san, pjevaj na naš spomendan.
Pođi ovih dana gore i sa Srđa gledaj more,
Upali svijeću na velikoj stijeni i ne daj da budemo zaboravljeni.
I reci mi staroj majci, kako sam pred nišan stao,
Za Domovinu pred smrt na koljena sam pao.
Držeći za ruku Boga, nisam izdao roda svoga,
Nemoj ni ti izdat mene,bit ću čuvar tvoje sjene.
Kažimo i to kako je otac Mateja Mandića također hrvatski branitelj od prvog dana te je ranjen tri puta.
Izvor:Marijana Vištica/Ljubuški Portal/Braco Elezović
