Što se događalo u Srbu i Lici tijekom mjeseca srpnja 1941. godine? Zbog čega na proslavi u Srbu nije bilo predstavnika talijanskih fašista?
Čuvari laži nisu samo pripadnici ‘nebeskog’ naroda. Bolno je i neshvatljivo da sve vlasti u slobodnoj Hrvatskoj državi ne samo da nisu uradili ništa da se istina otkrije i zaživi, već i dalje promiču i financiraju tu opskurnu mitomaniju, piše Ivica Granić
Što se događalo u Srbu i Lici tijekom mjeseca srpnja 1941. godine?
Manje više sve je poznato.
Četnici, logistički podržani od talijanskih fašističkih vojnih postrojbi, najavili su borbu – protiv koga? Očito protiv regularne hrvatske države, koja je bila trn u oku i fašistima i komunistima i četnicima.
U konkretnom slučaju, onom koji se dogodio 27. srpnja 1941. godine čak nije bilo nikakvih oružnika u blizini, a kamoli bilo kakve vojske. Bilo je to standardno četničko klanje hodočasnika i pokolj civila u Srbu, Krnjeuši, Borićevcu, Kulen Vakufu.
Slaviti i veličati pokolj nad nedužnim civilima toliko je odvratno i žalosno da svatko normalan može osjećati samo gorčinu i muku.
A predstavnike hrvatskih institucija koji dozvoljavaju obilježavanje ovog monstruoznog čina možemo smatrati odgovornim za ove zločine na duhovnoj razini, reklo bi se čeka ih božja kazna jer nisu činili ono što su bili dužni učiniti. A to je zabraniti ovo okupljanje. A mogli su.
Ustanak, bolje reći pobuna, 1941. bio je antifašistički onoliko koliko je antifašistički bio i ustanak 1991. godine.
Ustanak 1941. godine bio je krvaviji i brutalniji, vjerojatno je stoga četnicima, koji su nešto kasnije postali antifašisti, i miliji.
Takozvani ustanak 1941., za razliku od ovog iz 1991. bio je temelj srpske Hrvatske
I bio je temelj mnogih političkih i vojnih karijera. Temelj sagrađen na krvi nevinih žrtava – djece, mladih i starih hodočasnika, svećenika.
Jednom riječju ‘klerofašista’.
Kud ćeš bolje, kud ćeš ljepše, kud ćeš veće? Ostvareni i četnički i antifašistički san.
I ove godine uhićen je čovjek koji godinama konstantno upozorava na slavljenje zločina. Jedna od inkriminacija koja mu se pripisuje nazivanje je proslave ‘Dana ustanka’ zapravo četničkim dernekom. I zbog toga je uhićen. Bizarno, i krajnje šizofreno.
Slijedom elementarne logike možemo li zapitati se nije li možda dio HDZ-ovih vodećih struktura već dugo glavni oslonac velikosrbstva u Hrvatskoj?
Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da ta ‘organizacija’ i dalje plaća mitomaniju, to jest proslavu pokolja nad Hrvatima.
Gdje su na proslavi talijanski fašisti?
Također, nije li pravo pitanje, to jest nije li nelogično da na proslavi nikada nema drugog oka u ustaničkoj glavi, dakle predstavnika talijanskih fašista.
Ili se oni možda ljute što su im saveznici četnici prebjegli u antifašiste?
Kako vjerodostojno slaviti ustanak?
Ako Hrvati baš moraju slaviti antifašistički ustanak, svakako bi trebalo pronaći u Istri ili Dalmaciji neko mjesto, okupirano od strane talijanskih fašista, gdje su Hrvati pokazali bilo kakav oblik otpora.
A takvih mjesta ima napretek. Naime, poznato je da su Hrvati formirali pokret otpora odmah nakon dolaska talijanskih fašista, a znatno prije dolaska Titovih komunista. Koji su naknadno hrvatski pokret otpora prisvojili, te se tako okitili tuđim perjem. I ta mitomanija također traje do danas.
A ‘ove’ manekene u Srbu zapravo bi trebalo pozatvarati, prije svega zbog otvorenoga veličanja četništva i slavljenja zvjerskoga napada na Hrvate.
Ako je Marko Miljanić mogao dobit prijavu i kaznu, ili recimo Thompson, onda se valjda mogu sankcionirati i ovi antifašistički srbočetnici.
To bi bilo moguće kada bi iskreni i pošteni hrvatski Domoljubi upravljali institucijama, to jest kada bi imali svoju državu.
Hrvati nemaju državu. Imali su je jako kratko vrijeme, nakon čega je oteta. Hoćemo li je opet imati? Teško je to pitanje.
Opijeni slavom pobjednika prespavali smo snom pravednika upravo otimanje države iz naših ruku, od strane onih koji su se ‘pravili blesavi’ u vrijeme Domovinskoga rata, i sve su vrijeme ‘radili svoj posao’.
Mali je postotak takvih, no dobro su raspoređeni, i preuzeli su kormilo hrvatskoga broda.
Nakon paralaži o logoru u Jasenovcu i ustanku u Brezovici, Srb je samo nastavak antihrvatskoga i velikosrbijanskoga divljanja, koje nažalost podržavaju i poneki Hrvati, zarobljeni u komunističkoj magluštini!
Dokumenti u raznim arhivama jasno dokazuju da se radi o paralažima! Upravo je ovaj pokolj Hrvata bio nadahnuće za kasniju velikosrpsku i jugokomunističku jasenovačku mitomaniju.
U jasenovačkoj mitomaniji spominje se sviranje za vrijeme, tobože, ustaškoga klanja, slično kao što je najstariji Ivezić morao guslati dok su četnici i komunisti bacali njegovu obitelj u jamu.
Ovo je srpski narodni običaj koji je prakticiran u svim ratovima.
Kada su Srbi okupirali Crnu Goru 1918. godine i nakon što su crnogorski domoljubi podignuli ustanak, srpska vojska je krenula u obračun s obiteljima ustanika. Među brojnim zločinima Crnogorci pamte zločin na Cetinju, kada su žive spalili ženu i malodobnu djecu Petra Zvicera, a njegovu majku zavezali za stablo ispred kuće da to gleda.
O zločinima nad Albancima 1912. da i ne govorimo.
Nije li logično, nakon svega što znamo, zapitati se zašto hrvatska vlast sve to ne zabrani.
Radi tri ruke u Saboru?
A i prijašnja isto tako. Znači, njih samo zanima stolica na kojoj sjede, a patnje hrvatskoga naroda i pokolji uopće ih ne zanimaju.
Netko je nedavno kazao kako u Saboru sjedi 90 posto veleizdajnika. Nije li to istina?
Jer da su imalo domoljubi zabranili bi ovaj ‘bal vampira’, a u Srbu digli spomen obilježje pobijenim Hrvatima.
No, nevina krv vapije u nebo do Boga, i neki bi morali znati kako će jednoga dana doći ‘pred lice njegovo’.
Što bi se moglo slaviti kao dan antifašističkog otpora?
Prvi otpor fašizmu u Europi dogodio se 2. veljače 1921. godine.
Naime, Proštinska buna, tj. pobuna seljaka u jugoistočnoj Istri početkom veljače 1921. godine kao odgovor na zabranu hrvatskoga jezika i narodnih obilježja, te na fizičko nasilje koje su provodili fašisti, bio bi izvrstan datum, odnosno događaj.
Tristotinjak seljaka predvodio je Ante Ciliga, predratni komunist, a potom i disident u doba SFRJ.
Pobunjenici napadaju fašiste i progone ih s područja Proštine. Potom dva mjeseca odolijevaju napadima fašističkih skvadrista i talijanske regularne vojske, sve do 5. travnja 1921. godine, kada je buna ugušena, a selo Šegotići potpuno spaljeno.
Idealni podanici nekoga totalitarnoga društva nisu revni nacisti ili pak komunisti, već ljudi koji neznaju razliku između činjenica i izmišljotina, između istine i laži.
Politika šuti, HAZU šuti, razno razni odsjeci za povijest šute, Ministarstvo obrazovanja šuti, Ministarstvo pravosuđa šuti, istraživački novinari šute, mediji uglavnom šute.
‘Opasno je biti u pravu u stvarima u kojima su nadležne vlasti u krivu’.
Voltaire
