Milanović je baš sve napravio da se o tom susretu potaknu teorije, priča, da zasjedne na vrh naslovnica i postane udarna vijest s velikim rasponom mogućih tumačenja.
Ne znam je li netko iz HDZ-a organizirao i dao naputke javnim tumačima međunarodnopolitičkih refleksija sastanka Milanovića s Dodikom na Hvaru, ili su nekolicina tipova, političara i nadrikomentatora samostalno odlučili upozoravati na pogibeljne posljedice toga sastanka za hrvatske odnose sa SAD-om, piše Marko Ljubić u svojoj novoj Facebook objavi koju prenosimo:
Kako god, činjenica je da se taj Milanovićev sastanak pokušava iskoristiti za poticanje nove afere, ovaj put s prefiksom “izdajničke”, koja bi uz ostalo trebala anulirati plinski skandal, težak udar na kredibilnost upravljanja hrvatskom državom.
Milanović je baš sve napravio da se o tom susretu potaknu teorije, priča, da zasjedne na vrh naslovnica i postane udarna vijest s velikim rasponom mogućih tumačenja. Dodik je doletio srbijanskim specijalnim helikopterom, bez diplomatske procedure, a s Hvara je letio na vojnu vježbu vojske Srbije u društvo Vučiću.
Idealno za dobar roman.
I za malo izdaje.
S jedne strane javnost ima izdaju zemlje i udar na američko-hrvatsko strateško savezništvo, s druge strane samo loše upravljanje energetikom i nešto malo potencijalnog kriminala.
Pravo recite što je važnije i pogibeljnije?
Izdajnici ili zaigrani pohlepni mangupi u našim redovima, pogotovo kad se iscenira takav Dodikov dolazak koji istisne “mangupe” iz plana uopće?
Dobro zamišljena komunikacijska računica.
Pod uvjetom da su ljudi ovce.
No, usprkos kaotičnom javnom prostoru i dezinformiranju na nuklearni pogon, činjenice su neumoljive i u velikoj mjeri navode o Milanovićevoj izdaji i diverziji savezništva s Amerikancima čine nevjerodostojnima do smiješnima, a potpisnike papazjanija o brizi za hrvatske odnose sa SAD-om jeftinim sitnotezgarošima koji se spremno blamiraju računajući na zahvalnost Plenkovića.
Hm.
Prilično je poražavajuće spasti na tu razinu “pomoći” i “obrane”, pogotovo u kontekstu realnosti u kojoj je Milanović, od obraćanja naciji, preko ispušnog koridora za oporbu sazivanjem Izvanredne sjednice Sabora do Dodikovog leta nad Hrvatskom, više učinio da nestanu neugodna javna propitkivanja oko energetike i Vujnovca nego cijeli Hadezeov i državni PR zajedno u sto života.
Zašto?
E, to je pravo pitanje i vodi u opasne vode, a ne trkeljanje o Amerikancima.
Dao Bog da je u hrvatsko-američkim odnosima jedini i najvažniji problem Milanovićevo predsjedničko djelovanje, koje svakako ne doprinosi povjerenju između državnih administracija.
Nema sumnje da bilo kakvi, izuzev neprijateljski, odnosi s Dodikom nisu po volji administraciji SAD-a. Nema također sumnje da SAD od svojih saveznika, pogotovo od svakoga tko od njih očekuje bilo kakvu pomoć, kao Hrvatska u BiH primjerice, traže da ustaju i liježu provjeravajući da ruski komarac nije u sobi.
To je trenutno njihova globalna razdjelnica, uz već notornu pederastiju i poprilično izopačenu agendu tzv. ljudskih prava.
No, takvi su, kakvi su.
Nije hrvatski posao docirati Amerikancima i suditi o njihovom načinu života i njihovim vrijednostima.
Saveznici su nam, bez njih ni jači od nas ne mogu držati rizike prihvatljivim.
Za početak, valja naglasiti da Amerika svoje stavove o hrvatskoj državnoj administraciji ne gradi na dnevno-političkim i propagandističkim interpretacijama hrvatskih aktera, jer imaju svoje izvore, analitičke timove i metodologiju.
Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu neusporedivo detaljnije i točnije zna realne odnose stvari u Hrvatskoj čak i od goleme većine visoko pozicioniranih ljudi u državnim institucijama.
I na temelju tih saznanja izvještavaju svoju administraciju o raspoloženju hrvatskih dužnosnika, institucija, medija i javnosti, ukupno hrvatske države, prema njima.
Znaju tko koliko utječe na to raspoloženje, tko mu koliko može doprinijeti ili nauditi, a svoje procjene i ocjene kao i svatko razuman donose na temelju realne moći i utjecaja osoba čije djelovanje analiziraju.
Ni obični ljudi ne pridaju isti značaj u svakodnevnom životu događajima i utjecajima koji se odnose na njih, usmjeravaju pozornost na onoga tko im najviše može nauditi, ili pomoći.
Postoje važne i manje važne stvari, tako se ravnamo i odnosimo prema njima i njihovim nositeljima.
Zna američka administracija, koja se bavi ovim dijelom Europe, Milanovića dobro, njegov karijerni put, posebno način dolaska na čelo Republike, politički rukopis i preferencije, znaju njegove nadležnosti i izvedbene mogućnosti u svemu, tako i u kreiranju proruskih ili antiameričkih politika i raspoloženja, kao što znaju i Plenkovića, Jandrokovića, načelnika GS HV, ravnatelja SOA-e, znaju do detalja raspored utjecaja u medijima, a znaju tko je Vujnovac, kako je i kad nastao, tko je s njim šetuckao Moskvom, u ime koje hrvatske administracije su ga predstavljali Putinovim ljudima i tko sve čini njegovu poslovno-političku, obavještajnu i paraobavještajnu, medijsku grupaciju, s kim je povezan, njegove odnose u široj regiji, posebno u Rusiji izloženoj Srbiji.
Znaju sve o aferama, muljažama s plinom, o procesu i pokušajima preuzimanja Fortenove, o sukobu Vlade i Allianza, čitaju i Financial Times, znaju sve o međunarodnim transakcijama, akterima, a kad i ne prate neke stvari, s lakoćom doznaju sve nakon što se te stvari problematiziraju i poprime ozbiljan potencijal, znaju primjerice da je jedan od najozbiljnijih partnera HEP-a Vuk Hamović, sin srpskog generala i načelnika glavne komande JNA Rade Hamovića, kao što znaju da su Hamovići bili vrlo bliski s Aleksandrom Rankovićem, kao i činjenicu da je Hamović svoj poslovni uspon i status osigurao uz totalni oslonac na srpsku državu u svim, pogotovo obavještajnim aspektima i da nikako nije mogao, vjerojatno ni želio, izbjeći duboku rusku infiltraciju u energetski i državni sustav Srbije.
Recimo, dušebrižnici, i oni grlati pseudoustašoidni, i oni koji nadziru izdaje u zemlji i sude na tragikomičnim paradama ishlapjelih staraca željnih retuširanja vlastite prošlosti u nekakvom zvučnom sudištu, kvalificirajući izdaju po izdaju kao u slučaju Dodika i Milanovića, o tome ili nemaju pojma, ili šute iz nekih razloga, a američkog biznismena Šolaka suvlasnika N1 i NOVA TV, manjinskog partnera moćnim američkim generalima i bivšim obavještajcima, proglašavaju četnikom.
Klasična petparačka inverzija.
Amerikanac je četnik.
Srbin je Amerikanac ili bar Europejac.
Ta inverzija se bubnjevima daje na znanje hrvatskoj javnosti i postaje legalna.
Utoliko opasnija.
Američkim službenicima u veleposlanstvima diljem svijeta posao je puno znati i to koristiti za održavanje i razvoj utjecaja prve sile svijeta.
Te informacije su njima moćnije i važnije oružje za održavanje globalnog statusa od cijeloga vojnoga kompleksa.
I, njih je prilično teško prevariti u pitanjima koja ih interesiraju.
Svakako neusporedivo teže nego iscrpljenu i izvaranu hrvatsku javnost.
Oni točno znaju tko i koliko u Hrvatskoj drži do savezništva s njima.
I to suptilno ili manje suptilno pokazuju u nizu prilika, tipujući pri tome otvoreno, refleksom prve sile svijeta na svoje favorite u svakoj zemlji i nešto diskretnije kažnjavajući one koji im nisu po volji dok god postoji mogućnost za popravak, a kad prekriže nekoga – nema povratka.
To je stvar vjerodostojnosti u projekciji globalne moći.
Problem u tom odnosu s Amerikancima nije toliko u tome kakav će oni stav imati o nekom političaru, primjerice o predsjedniku Republike ili Vlade, problem je projekcija njihovih očekivanja i povjerenja s obzirom na realne nadležnosti toga političara, pa shodno tome, njihov negativan stav ima veće ili manje refleksije na cijelu državu i naciju.
Zato primjerice nije usporediv američki stav prena Milanoviću i Plenkoviću, iako su oba, zbog funkcija na kojima se nalaze ti ljudi, bitna za projekciju američkog odnosa prema Hrvatskoj.
Zbog toga nije nevažno kako Amerikanci gledaju na sastanak Milanovića i Dodika, a još je manje zanemariva mogućnost da oni imaju saznanja o stvarnoj motivaciji toga sastanka, pogotovo u svjetlu eskalacije krize u Hrvatskoj i događaja unazad mjesec dana.
To bi moglo biti neugodno, ne samo za Milanovićev status kod njih.
No, je li to presudno i u kojoj mjeri za hrvatsko-američke odnose, pogotovo u kontekstu činjenice da je Milorad Dodik neupitni i legitimni lider bosansko-hercegovačkih Srba, jednoga od dva partnera hrvatskom narodu i politici u razrješenju statusa Hrvata u BiH i uspostavljanju trajne, prihvatljive državne strukture te zemlje?
Kad i ako se netko iz Hrvatske, bilo politički, bilo analitički bavi pitanjem hrvatsko-američkih odnosa, onda bi prije svega morao imati legitimitet vjerodostojnosti i dosljednosti, pri čemu mu ne bi mogle promaknuti epizode u tim odnosima, koje se mogu i moraju dovesti u vezu s najvažnijim ljudima hrvatske države.
U javnim pokušajima interpretacije toga sastanka, ovim prohadezeovskim, blokovskim, nismo mogli uočiti takva pitanja ili naglaske.
Ako uzmemo da Milanović svojim stavovima o ratu u Ukrajini ne doprinosi hrvatsko-američkim odnosima u okviru svoje državne nadležnosti, bilo bi primjereno analizirati i odnos Andreja Plenkovića, prvenstveno sadržaja njegovih politika prema savezništvu sa SAD-om.
Pa hajdemo malo zagrebati.
Zato pitanje prohadezeovskim apologetima i jahačima na isceniranom valu blokovske podjele hrvatske političke scene na tabore Milanovića i Plenkovića, “Rusa” i “Amerikanca”:
Što mislite je li američko veleposlanstvo i jesu li njihove službe detektirale činjenicu da državna HTV u svom centralnom Dnevniku nije ni spomenula službeni sastanak ministara energetike Republike Hrvatske i SAD, Davora Filipovića i Jennifer M. Granholm u State Departmentu, što je inače najviše rangirani bilateralni sastanak dviju administracija u razdoblju od kada je Plenković na čelu Vlade, u samom formalnom sjedištu američke države što svakom takvom susretu daje posebnu težinu?
I jesu li primjetili naši saveznici da je poluvijest o tome HTV emitirala u Trećem Dnevniku, kao zadnju informaciju, točno u 24 ili u 00 sati?
Što mislite čemu će Amerikanci dati veću važnost i što će uzeti kao ozbiljniju poruku iz Hrvatske, s obzirom na činjenicu da znaju sve, i puno više, od ovoga što sam naveo u tekstu, sastanku Milanovića s Dodikom, ili činjenici da nacionalna televizija kojoj je kompletna hijerarhija izraz političke volje Andreja Plenkovića ignorira pruženu ruku njihovog kabineta Plenkovićevoj Vladi i njegovom ministru?
Američki državni analitičari su sve, same ne glupi, a njihova vlada, usprkos tome što se često ponašaju kao slon u staklenoj bašči kad pospremaju manja uporišta i silom ih guraju u sliku globalne projekcije kakva im odgovara, nije nerazborita da ne zna da Hrvati moraju razgovarati sa Srbima zbog BiH, kao što također točno znaju da ponašanje državnih i javnih institucija kao HTV, nema veze ni sa čim izvan zemlje i da je to isključivo stvar opredjeljenja pretežite državne administracije.
Ako sam ja neposredno nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a iz nekoliko, neovisnih jedan o drugome, izvora doznao da predsjednik Vlade i stranke u uvodu sjednice, nabrajajući detaljno sve što je Vlada radila u razdoblju između sjednica Predsjedništva, ni jednom riječju nije spomenuo veliki međunarodni bilateralni uspjeh Vlade i prijem kod američke državne tajnice svoga ministra, onda su to sasvim sigurno doznali i Amerikanci.
Što mislite, kakvu zabilješku šalju o tome svojoj državnoj administraciji?
Sljedeće je pitanje, koje nikako nitko kome je istinski stalo do hrvatsko-američkog savezništva ne bi smio zanemarivati, kako američka administracija i njihovi specijalisti za jugoistok Europe gledaju na potpuno otvoren i po mnogim indicijama krajnje kompromitirajući savez Plenkovićeve Vlade i Vujnovčeve grupacije, ali i neupitnu pozadinu odnosa Milanovića s Vujnovčevom grupacijom?
Može li se njima prodati magla o interesnoj zakrvljenosti u trokutu Milanović – Plenković – Domovinski pokret i pseudodesničarska pseudooprba u politici i medijima, usprkos nebrojenim dokazima i indicijama da svi akteri toga trokuta usko i interesno surađuju s Vujnovcem i kamo god krenu, sastaju se u istoj točki?
Možda i može, ali jako teško.
S obzirom na sve izneseno u ovom tekstu, a pogotovo na sve što već i vrapci na granama odavno vide i znaju o unutarnjim isprepletenim odnosima u Hrvatskoj, može li se stvarno tako lako i sigurno odnos Vlade i Vujnovca s neupitnim krakovima toga odnosa prema istoku, proglašavati nerizičnim za odnose SAD-a i Hrvatske, predstavljati taj savez kao čistu proeuropsku i prosavezničku priču, a Milanovića, koji je potpuno eksplicitno nakon izbijanja tzv. plinske krize svojim postupcima pokazao da je i on jedan krak toga konglomerata organski uvezan u taj spektar interesa, predstavljati kao suprotnost i nekakvu prorusku priču zbog njegovog prethodnog deklariranja?
Ne pije vode.
Najmanji problem Hrvatskoj je mogućnost da je Milanović nekakav Putinov čovjek, iako je to samo po sebi poražavajuća mogućnost, kamoli činjenica. Milanovića se moralo smjeniti u najmanju ruku radi otvorenoga kršenja važećih zakona, što bi u svakoj uređenoj državi morala biti elementarna razdjelnica.
Problem hrvatske države je katastrofalan državno-politički poredak, koji institucije drži paraliziranima, neovisno o kadrovskom sastavu tih institucija i osobnim preferencijama ljudi u njima. A još veći problem je što to nikoga ne zanima. Otprilike, kao da ni logističara, ni zapovjednika, pa ni vojnika ne interesira činjenica da je vojnik zadužio pokvarenu pušku i krenuo na prvu ratnu crtu.
Zato nije izraz istinske brige za državu, naciju i strateška savezništva, beskrajno lamentirati koristeći nedokazive i nemjerljive optužbe, tipa “ruski igrač”, “izdajnik”, i slično, zanemarujući pri tome konkretne probleme, nedostatke, nečinjenje i, što je najgore, konkretne postupke koji nanose mjerljivu i dokazivu štetu Hrvatskoj, uz krajnje uvjerljive činjenice koje govore o mogućnosti da iza svega može stajati i neprijateljski interes i cilj.
Idemo ovako.
Ako se Milanovića od početka ruske agresije na Ukrajinu s najviše državne razine i u “domoljubnim” ili “prozapadnim” komentarima iz dana u dan bez ograde naziva Putinovim čovjekom, a pri tome se ništa ne poduzima da se ukloni ta prijetnja hrvatskoj državi, onda su ovi koji ga takvim prepoznaju i to javno tvrde, ili sudionici, ili klevetnici ili u svakoj trećoj opciji nedostojni.
U svakom slučaju to ukazuje na nemogućnost otklanjanja i najtežih ugroza zemlje, iz neznanja ili zbog lošeg formalno-pravnog poretka.
Isto se odnosi na optužbe Plenkoviću.
Ako je izdajnik, nečiji slijepi poslušnik onda je potrebno učiniti sve da se eliminira takva ugroza.
Zašto te javne optužbe postoje godinama i ništa se ne čini da se otklone takve ugroze?
Možda zato što nisu opravdane, zato što su neodgovorne, zato što stvarne vrijednosti države i društva rijetko koga zanimaju, i zato što se najteži oblici kriminalizacije koriste za umjetno održavanje privida nad nečim što se, ili događa, ili planira, a nije dobro ni poželjno.
Kolika je cijena takve politike?
U eri kohabitacije Plenkovića i Milanovića, vrlo često, nepodnošljivo i krajnje opasno su se međunarodni ugled, međunarodni događaji, univerzalne razdjelnice i savezništva, zatim vrijednosti oslobodilačkog domovinskog rata, te odnos prema Hrvatima u BiH, koristili za unutarnjopolitičke svrhe i razračunavanja.
Svi u Hrvatskoj znamo, bar prema onome što se javno moglo vidjeti, kao što svi razumni ljudi znaju da to nije ni iz bliza sve, da je Milanović dao prve impulse tom modelu djelovanja i uvijek iznova, na svaki odgovor, dolijevao ulje na vatru.
No, država i sudbina nacije nisu smjeli ni pod kakvim osobnim okolnostima postati svojevrsni i stvarni talac tih odnosa. Zato ljudi u javnosti koji preferiraju tome da se drži do njihove riječi ne smiju sudjelovati kao navijači u toj opasnoj igri, a naročito kad i ako postoje utemeljene indicije da je krajnja svrha tih blokovskih igara zapravo prekrivanje razornih procesa ispod površine, koji kumulativno eskaliraju na aferama kao što je nedavna plinska, a koji i slijepcima ukazuju na pravce preuzimanja potpune kontrole svih bitnih sektora zemlje, državnih institucija i medija.
Godinama se tu grupaciju koju personalizira Vujnovac dovodi u organsku vezu s visoko rangiranim ljudima u SOA-i, partneri su mu bivši vrlo visoki funkcioneri nacionalne sigurnosti, a samo ukazivanje na sumnje u ozbiljnu prijetnju temeljima države se ili ignorira, ili proglašava zavjereničkom teorijom.
Činjenica je da su ljudi zabrinuti, govorim o najracionalnijim iskusnim ljudima, općom, ali i utemeljenom iskustvenom ocjenom da se ne može imati ni minimum povjerenja u ključne zaštitne mehanizme države, počevši od DORH-a i USKOK-a, da postoji golemo nepovjerenje u cijeli niz javnih institucija, da je gotovo sve krajnje relativizirano, te da takvo realno raspoloženje više ne mogu prikrivati odavno potrošene udice i zloupotrijebljene razdjelnice o domoljublju, braniteljima, antifašizmu, ruskoj ili ukrajinskoj strani, te srpsko-hrvatskim odnosima.
Gotovo da više i nema vrijednosti koja nije višestruko zloupotrijebljena, pa je nerazumno vjerovati i polaziti od toga da je bilo čime moguće, bez vrlo konkretnih postupaka i rješenja, nastaviti dalje kao da se ništa ne događa.
Dogodilo se, događa se.
Praktično sve je ogoljeno, akteri su izvučeni na pozornicu, zavjese uklonjene a svijetla usmjerena u njih.
Hrvatska je baš zbog tih procesa na samome rubu potpunog obezvrjeđivanja demokratskog poretka, kao temeljne vrednote ustava, te članka prvog Ustava koji kaže da vlast proizilazi iz naroda i pripada narodu, zajednici državljana.
Procesi kojima svjedočimo više nego indikativno ukazuju na izvjesnu mogućnost da izbori postanu tek igra, a legitimitet države ispraznica.
O tome se primarno radi, a ne o američko-hrvatskom strateškom partnerstvu, koje je iznimno bitno, ali ipak samo sekundarne naravi, kao i sva međunarodna pitanja, koja moraju biti isključivo utemeljena u urednoj i funkcionalnoj državi i državnosti hrvatskog naroda.
Zar nikome na tzv. proeuropskoj strani u tim unutarnjopolitičkim obračunima nije bilo neugodno gledati gotovo militantan senzibilitet i empatiju Andreja Plenkovića prema ukrajinskoj borbi, bez čuđenja ili razmišljanja je li bar donekle slično senzibiliziran za hrvatske povijesne vrijednosti i simboliku?
Ili, kako je moguće biti tako servilan Vujnovcu i dovoditi se u ozbiljnu međunarodnu kompromitaciju među saveznicima i u Europi zbog njega, te smireno i uz otvorenu zaštitu godinama gledati što slobodi njegovog naroda rade Barbarić i Milatić, a očekivati bespogovorno povjerenje kad je Ukrajina u pitanju?
Nije logično.
Ne ide.
Nismo mogli uočiti takva razmišljanja, a ako je tko i posumnjao u stvarnu vrijednost i motivaciju takvih politika, istog trenutka je postajao Putinist i rusofil.
Gledajući niz postupaka vodećih ljudi države, a pogotovo tijekom eskalacije plinske krize, gotovo je nemoguće isključiti opciju da je Milanović pozvao Dodika kao eksponenta ukupne razorne hobotnice koju personalizira Vujnovac, za koga malo tko vjeruje da je stvarni mozak svih operacija, koristeći rusko-srpsku udicu za preusmjeravanje pozornosti s nevolja u koje je zapao proces preuzimanja Hrvatske.
Možda ga je stvarno potaknuo na to netko iz Kremlja, možda je stvarno bilo razloga vezano za BiH, no, gledajući razvoj državnih i javnih politika tjekom zadnje dvije-tri godine, smije li netko isključiti opciju da je Milanović posegnuo za izvanjskim partnerom kolokvijalno Vujnovčevog kartela, kako bi krizu države preusmjerio na srpsko-hrvatski teren, ili na američko-rusko područje?
Kriza upravljanja državom i svojevrsni slom državno-političkog poretka manifestirana tzv. plinskom aferom definitivno nije pitanje koje se može riješiti i koje bi itko častan smio pokušati rješavati uvlačeći javnost i javni interes na područje opredjeljivanja za Ukrajinu ili Rusiju, Amerikance ili Ruse, Europu ili Balkan, ili na neusporedivo primitivnijoj razini na svrstavanju iza provokatora Bujanca i Babića, definitvno notornih igračaka u rukama pozadinskih centara koji su profilno oduvijek predviđeni za najprljavije poslove, koji cijeloj igri nude pseudoustaške i pseudoantifašističke note, narativom kojim se već dvadeset i nešto godina opravdava i prekriva sve loše i opasno što se događa u Hrvatskoj.
Taj ultimativni državni i nacionalni problem, koji je ogoljen, akteri krajnje precizno personalizirani, hijerarhijska nadležnost jasna kao dan, a sumnja u poštenje aktera plinsko-korporativne i političke operacije velika kao Velebit, ne mogu i ne smiju prekrivati fiktivne i selektivne priče o Amerikancima i Rusima, pogotovo kad su realni Rusi u njedrima.
Barbarić, Milatić, HEP, HERA, HROTE, Fortenova i Vujnovac su nad glavom Plenkoviću i nema toga PR-a, niti Milanovićevog postupka, koji će ga u očima ljudi amnestirati od izravne odgovornosti za rukopis tih tipova.
Niti vremena koje će kao tu sliku zatamniti.
Svaki dan zajedničke fotografije s tom skupinom vodi Plenkovića sve dublje u provaliju i potvrđuje ga kao sudionika.
