Domovina

Drugovi ljevičari i jugofili, svi u ljekarne…

Izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira vraća nam se već davno prežaljena “Juga”… Dosta je fašizma u Lijepoj našoj. Ostaje nam ipak još ponešto iz prošlih vremena. Npr. komunizam!… Umjesto “ratno huškačke” parole ZDS, vrijeme je za parole pune brige za malog samoupravnog čovjeka. Recimo “smrt fašizmu, sloboda narodu”… Od sada možete vikati samo “smrt fašizmu…” i nositi petokraku na kapi, kući, možda i sutra na odori. Fala Bogu, ono što nas je opterećivalo sve ove godine je sada napokon za nama. Sad bar znamo za što smo se borili.

U Hrvatskoj nema ništa novog ni neočekivanog. I dok se po cijeloj Europi valjaju kolone nezadovoljnih građana zbog inflacije, traže veće plaće, bolje uvjete života, Hrvateki su proslavili Uskrs i sad su blaženi i sretni. Zlobnici bi rekli da su im kognitivne sposobnosti na razini slonova, a manipulativne na razini mikroba, prenosi projektvelebit.com novu kolumnu Zvonimira Hodaka.

Izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira vraća nam se već davno prežaljena “Juga”. Ako smo do sada samo čekali Godota, sad smo ga napokon dočekali. Zakone o prometu na cestama i zakone prekršajima protiv javnog reda i mira u demokratskim zemljama izrađuju i predlažu parlamentima ministarstva pravosuđa. U samoupravnoj Hrvatskoj njih priprema i piše policija. K’o da zakon o zlouporabi droga pripremaju ovisnici.

Ovisnici o jugo-mentalitetu napisali su upravo novi Zakon o izmjenama i dopunama zakona o prekršajima… Nisu ga pisali perom već pendrekom. E, neka sad drug Skejo prvo proda kuću pa neka se onda dere ZDS. Dosta je fašizma u Lijepoj našoj. Ostaje nam ipak još ponešto iz prošlih vremena. Npr.: komunizam!

Naime, ostaje nekažnjeno vikati “Smrt fašizmu, sloboda narodu”, isticati petokraku… Neće drugovi više “piti” jeftine izgovore kako je riječ o pokliču HOS-u i Hosovaca koji su – k’o bajagi – ginuli u Domovinskom ratu s tim pozdravom na usnama. Rat je gotov i sad je na redu mir i ljubav, suživot, pastorala. Umjesto “ratno huškačke” parole ZDS, vrijeme je za parole pune brige za malog samoupravnog čovjeka.

Recimo “smrt fašizmu, sloboda narodu”. Za tu humanu i poticajnu parolu ne trebaš iskrcati četiri tisuće eura. Petokraku možeš izvijesiti i na krov nebodera. Ako si u novčanoj frci, možeš čak i zaraditi. Recimo, otkriješ neke preživjele fašiste, javiš Šprajcu, Latinu, Goldsteinu, Klasiću ili nekom od promicatelja Izmjene zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Naravno, s oduševljenjem i u klizećem startu čekaju te izmjene i Puhovski, Katarina Peović, Mirela Ahmetović, Anka Taritaš, 6.lička Večernjaka i Jutarnjeg, Tomić, Pavičić, Pilsel, Rudanica….

Zato “triba požuriti”. Triba ove koji su se borili protiv “Smrt fašizmu…” ušutkati. Nije ni čudo što ih onda sve više svakodnevno odlazi. Nešto godine, nešto suicid, nešto nebriga… Nema više pozdrava čiji sadržaj ”izražava i potiče mržnju” i širenje lažnih vijesti. Od sada možete vikati samo “smrt fašizmu…” i nositi petokraku na kapi, kući, možda i sutra na odori. Fala Bogu, ono što nas je opterećivalo sve ove godine je sada napokon za nama. Sad bar znamo za što smo se borili. Danas se bore Ukrajinci uz poklič: “Slava Ukrajini”. Možda, kad jednom pobjede, i kod njih ukinu taj poklič je datira iz vremena Drugog svjetskog rata. Možda tada oni pređu na ZDS!

Pupi i jugofili napokon su dobili “treću Hrvatsku”. To i nije tako loše ako se još sjećamo da su do nedavno željeli trećinu Hrvatske!

Šmrkavi tikovi ili nemoćni sklekovi?

Sukob dva politička brda pretvara se u derbi s neizvjesnim ishodom. Tko će dobiti tri boda? Šmrkavi tikovi ili nemoćni sklekovi? Direkt udarac se još čeka. Očito se metaforama može puno toga izreći. Sjećam se jedne sjajne američke karikature. Kartaški stol, četvorica kartaju, ali jedan je bez oka s crnim povezom. Jedan kartaš ustaje i kaže: “Gospodo, jedan od nas čitavo vrijeme vara. Ne želim nikoga sumnjičiti, ali ako nastavi varati, izbiti ću mu i drugo oko”.

Bojim se da je kod nas na ova dva brda na sceni dogma o dvojici ljudi i njihovoj navodnoj nepogrešivosti. Još je puno utakmica ostalo do kraja “prvenstva”. Treba biti strpljiv i znati čekati. Njihov “dijalog” je vid demokracije. Uskoro će izbori, a s izborima dolazi i istina o pobjedniku ovog maratonskog dijaloškog dvoboja.

Oscar Wilde je napisao: “Ne ginu ljudi samo radi istine. Puno ih je  stradalo i zbog laži”.

Novost iz Zagrebačke nadbiskupije. Apostolska nuncijatura u Hrvatskoj objavila je da je papa Franjo prihvatio odlazak nadbiskupa Josipa Bozanića kojeg će odmah naslijediti dosadašnji nadbiskup koadjutor Dražen Kutleša. Hrvatska je izrazito katolička zemlja. Negdje oko 86 posto je katolika. Barem se tako izjašnjavaju. Možda je netko o toj brojci mogao izvijestiti i papu Franju. Ili o činjenici da se je taj broj pokušao umjetno promijeniti “lukavo” formuliranim upitnicima na zadnjem popisu stanovništva.

I uspjeli su! Čak 630.000 katolika je nestalo… Gdje? Operacija uspjela, a pacijent (ni)je umro! Bozanić je zanimljivom izjavom dao do znanja da je nadu zamijenila slutnja. “Odlazim zbog narušenog zdravlja i novih okolnosti u hrvatskoj Crkvi”. Opstali smo stoljećima zahvaljujući prvenstveno Katoličkoj crkvi pa se nadam da nas ni ove “nove okolnosti” neće pokolebati. Životopis novog zagrebačkog nadbiskupa Kutleše je impozantan. Zato novom nadbiskupu želim sreću, Božji blagoslov i svako dobro.

Hrvati su Božji narod koji može odoljeti svemu – osim iskušenju.

Kratka i poučna informacija. Autori hrvatskog udžbenika povijesti za osme razrede “Vremeplov” Tomislav Bogdanović, Miljenko Hajdarović i Domagoj Švigir otkrili su toplu vodu. Svi znaju da je na tzv. “Krvavi Uskrs” na  Plitvicama poginuo Josip Jović… Međutim, tek zahvaljujući ovoj trojici vrsnih “istoričara”, doznajemo da je uz Jovića taj dan poginuo i izvjesni Rajko Vukadinović. Kako se nesretni Rajko našao tamo gdje su “dejstvovale” ustaše, o tome naši istoričari znaju malo ili još manje. Rajko je mesar iz moje “opštine” Korenica koji se svim srcem pridružio okupatorima i tako ušao u “istoriju“. Zahvaljujem zato “Profilu Klett” na informaciji. Nije mi ni na kraj pameti da pomislim “kleti”. Pisati udžbenike za povijest je na neki način Sizifov posao. Pitanje je samo je li Sizif zbog težine posla imao beneficirani radni staž?

Pita Crnogorac ženu: “Koliko je sati?”. “Za deset minuta deset!”, odgovori žena. “Budalo, ne pitam te koliko će biti u deset sati nego koliko je sad sati!?”, ljutito će muž-puž. 

Zastupnica Sandra Benčić govori u Hrvatskom saboru nepropisnom brzinom, ali je štiti zastupnički imunitet.

Katolici slave Bijeli Uskrs i svetkovinu Božje milosrđa, pravoslavni Uskrs. Patrijarh Kiril drži misu dok Putin pobožno sluša. Kiril moli da se svi ljudi ujedine. Valjda ne da svi budu Rusi kao što su nekada bili u SSSR-u. U Rusiji se danas moli za mir i ljubav. Plemenito! A što je s ubijenima na bojištima Ukrajine i milijunima raseljenih kojima su ruski “antifašisti” razorili domove. Nije li to farizejstvo? Mi smo tome svjedočili 1991-95. U borbi za mir ruši i ubijaj. Ono kao djevica po horoskopu, a okolo se kurvaš.

Što smo dalje od fašizma to je sve više antifšista (tj. onih koji  su se, po Churchillu, nakon rata pretvorili u fašiste). Treba imati zdravi želudac i provariti ono što pišu Siniša Vuković iz Pupovčevih Novosti, Sandro Pogutz iz Slobodanke ili notorni Drago Pilsel… Meni su zgodni naši Hrvateki. Oni najviše vole izraz “kaj je, je…”. Čitam intervju meteorologa Zorana Vakule: “Moji su Hrvati, ali ništa ekstremno. Kad smo odlazili u JNA, slavilo se. Bila je hrvatska zastava, pjevalo se ‘Ustani bane’, a moj tata je došao i rekao: ‘Veselite se, pijte, ali što tiše, da ne bi bilo problema’”. Tipičan citat iz doba komunističkog režima kojem nije potreban komentar. Da su Hrvati u jesen 1991.g potiho pjevali ‘Ustani bane’, imali bismo danas “srpski svet” od Virovitice preko Karlobaga do Zadra.

Sjetimo se Vuka Draškovića

Kod nas ima antifašista na svakom uglu. “Fašiste” možeš nabrojat’ na prste, i to čovjeka bez ruku. Pa ipak, iz dana u dan podsjećaju nas na ustaške zločine najrazličitiji likovi iz našeg javnog života. Ironično.

Ako se danas problematiziraju riječi Marka Juriča onda se treba prisjetiti riječi Vuka Draškovića, bivšeg srpskog ministra vanjskih poslova. Nemam pri ruci originalni citat, ali otprilike je rekao da je mir bio samo onih pet stotina godina kada je Turčin držao srpsko zlo u ropstvu da miruje. A onda je Srbiju krenulo.

Nakon Cerske bitke u kolovozu 1914.g, kad je Srbija pobijedila austrougarske snage kod planine Cer, samo porazi… I onda se od nekud pojavi hrvatski novinar sa slovenskim prezimenom Marko Jurič i “mučki” prozove srpskog patrijarha koji pjeva četničke pjesme. I digoše se na svoje rahitične antifašističke noge Siniša Vuković i Dragec Pilsel te sva ostala lijeva medijska falanga.

Rezultat je novelirani Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. Gotovo je s govorom mržnje. To si od sad mogu priuštiti samo dobro situirani desničari. HOS-ovci su pomalo ponosni. Indeks vrijednosti njihovog ratnog pokliča skočio je na antifašističkoj burzi do neba. Neba, na kojem se poginuli članovi HOS-a križaju – od čuda.

Antife ti cijeli život sole pamet, a ti umireš od šećera. 

Ne znam što je sve obuhvaćeno izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Što je s jednospolnim moliteljima koji kleče po trgovima. Već dulje vrijeme ti tipovi provociraju naše antife. Sumnjivi su jer mole u tišini, ne kradu, ne drogiraju se, ne može ih se lako javno diskreditirati. Možda najbolje pretvoriti javno klečanje i moljenje u prekršaj i opaliti im bar dvije-tri tisuće eurića kaznu. Pa nek’ onda mole u crkvama.

Predlažem našim strogim čuvarima javnog reda i mira da proglase prekršajem vrijednim bar 2-3000 eurića i svako javno iznošenje kritike protiv vlasti jer od kuda toliko kritičara kad su svi statistički pokazatelji pozitivni. Ako to građani ne vide u svojim svakodnevnim kupnjama i troškovima, to gore po njih. Treba ih udariti po džepu, pa će progledati…

Djevojka, stara 23 godine, ostavila je Mick Jaggera starog 77 godina zbog Clint Eastwooda koji ima 90 godina. Tvrdi da je Mick previše balav za nju. Zamislite njenu sreću kad bi upoznala Jožu Manolića. Nešto razmišljam da se možda i ja javim…

U procesu poboljšanja odnosa sa Srbijom započela je prva “prijateljska ofenziva”. Stoga je Jakov Sedlar započeo raditi na filmu “Ni oprostiti ni zaboraviti”. Film o hrvatskim zatočenicima srbijanskih konc-logora. Tijekom 1991. i 1992. više od 30.000 Hrvata i Hrvatica bilo je zatočeno u srbijanskim logorima. Među njima je bilo više od 500 djece.

Dok “naši” ljevičarski filmaši, potpomognuti sredstvima naše vrle Ministrice kulture, snimaju filmove o kozaračkoj djeci, o djeci iz Vukovara i onoj iz srpskih konc-logora vlada muk… Premlaćivani, mučeni, psihički ponižavani, ali od strane službene RH potpuno zaboravljeni. No hvala Bogu da imamo Jakova Sedlara. Gdje su miljenici naše ministrice kulture? Kolikima Jakov Sedlar svojim “skalpel” filmovima diže tlak? A politička i socijalna perspektiva ukazuje na to da tlak i dalje s pravom nosi naziv “tihi ubojica”. Zato, drugovi ljevičari i jugofili, prije premijere Sedlarova filma svi u ljekarne…

Temeljem dogovora predsjednika i premijera hrvatske obavještajne službe reduciraju se na dvije, onu vojnu i onu civilnu pod zajedničkim imenom “rekla-kazala”.

Pita me čitatelj iz Zadra: “Što kad u ulici Nikole Tesle nestane struje?”. Sam daje odgovor: “Srpska posla”. Moje pitanje njemu: “Jeste li ste upoznali ateistu koji se zove Bogoljub? Ja jesam. Imao sam čak i osuđenika koji se zvao Slobodan”. 

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button