Posebnost Crnih mambi je da su sudjelovali baš na svim hrvatskim ratištima; od Banovine do Dubrovnika, a branile su prodor Mladićevim silama i u svim graničnim prostorima Bosne i Hercegovine: Bosanskoj Posavini, Hercegovini i Livnu. Ovo je priča o jednoj njihovoj bitci koju je napisao Hrvoje Horvat za portal crnemambe.hr.
Borbe u novigradskom kraju od 11. veljače 1993.
Tada je naša 1. pješačka bojna, ojačana sa satnijom iz 2. bojne i još nekim postrojbama naše 2.gbr došla u obranu Novigrada i okolice.
…
Mi, koji smo bili u Trsteniku na straži iz naše 3. satnije, čekali smo da nam dođe zamjena, tako da nismo kao drugi helikopterima prebačeni do Zadra, već smo išli busom.
Dok smo mi putovali prema Novigradu naši suborci već su vodili žestoke borbe sa najelitnijim srpskim postrojbama Arkanovcima, Vukovima s Vučijaka, Knindžama i drugima i uspjeli spasiti Novigrad.
Mi smo došli u Novigrad negdje oko 3 sata ujutro, umorni od duge vožnje, neispavani, nije bilo odmora jer smo išli u napad na selo Gregoriće iz koji su dan prije napadali na Novigrad , al su ih naši porazili i odbili napad. Pokušali smo osvojiti selo Gregoriće, al neprijatelj je bio jak, pustili su nas preblizu, da smo se vidjeli. Otvorili su vatru iz sveg oružja po nama, najviše minobacačima.
Zapovjednici vodova pokojni Pero Ojvan i Branko Mikulić su vidjeli da ih ne možemo probiti i da bi nas mogli okružiti, a imali smo ranjenog Radu Kostića kojeg smo morali izvući, da je najpametniji potez da se vratimo nazad i o tome obavijestili su zapovjednika bojne Jacovića.
Neprijatelj je odmah uzvratio sa protunapadom i nastavio slijedećih nekoliko dana napadati na Novigrad, najviše na “Plato” kod groblja jer da su ga osvojili, sa te uzvisine bi imali cijeli grad kao na dlanu i on se ne bi mogao više braniti.
Nakon što smo se vratili natrag iz napada na selo Gregoriće, naša 3. satnija bila je na položajima na Kuli prema Karinu, u Kanjonu, na “cesti smrti”, a ja sam bio sa skupinom koja je dobila “Plato”. Zapovjednik nam je bio Branko Mikulić, nakon što je ranjen, dužnost zapovjednika 2. voda preuzeo je Richard Petanjek.
Uz neprestano granatiranje, čekali smo dok su mirovali i slagali smo si od kamena zaklone, suhozide da nas barem malo štite od gelera, a i od komada kamena koji su letjeli od eksplozija mina. Na položaju sam bio sa pokojnim Acom Ristovskim, do nas su bili Damir Kovačević i pokojni Ratko Grozdek.
Neprijatelj je svakodnevno napadao na grad i tu smo bili 7-8 dana neprekidno, jer nas je bilo malo, a trebalo je obraniti grad i okolicu. Neprestano granatiranje, napadi neprijatelja nisu me psihički ubijali kao hladan vjetar bura, koja je stalno puhala i bilo je veća zima nego da je -10, a mi smo ležali na kamenjaru, samo na podmetaču i vreći za spavanje, danima.
Jednu večer odvezu nas u hotel u Zadar da se operemo, odmorimo 24 sata, ali nismo imali sreće. Nakon par sati došla zapovijed da moramo u Novigrad jer neprijatelj sprema nove napade.
Vratili smo se, prvo smo bili na položaju u kanjonu, a zadnjih nekoliko dana na “cesti smrti” kod groblja sa Vangama iz Pule. Bili smo sretni jer smo uspjeli obraniti Novigrad, Paljuv i ostala sela u okolici i neprijatelju zadati velike gubitke i nakon dvotjedni borbi, ni oni više nisu imali snage za daljnja napadna djelovanja, tako da smo dobili smjenu.
Pobijedili smo, ne samo neprijateljske najelitnije postrojbe, nego i hladnoću, umor, neispavanost jer smo bili stalno na položajima dva tjedna, uz samo par sati odmora u zadarskom hotelu.
Nama, koji smo došli u 11. mjesecu 1992. godine iz pričuvnih postrojbi (mnogima od nas), to je bio prvi teren na krševitom tlu i kamenjaru.
Naša 1. bojna, “Crne Mambe” je na dubrovačkom i livanjskom ratištu stekla iskustvo ratovanja na takvim terenima i imala velike uspjehe, zato je general Gotovina izdao zapovijed da dođe 1. bojna u Novigrad.
