Andrija Hebrang ratni ministar zdravstva i dobar poznavatelj tadašnjih prilika u zemlji ne slaže se sa Mesićem i njegovom procjenom o doprinosu koji je dao za priznanje Republike Hrvatske,te kaže da bi danas “svi htjeli ispasti najzaslužniji za priznanje Hrvatske”, a tu osim Mesića ubraja i Matu Granića.
U nedavnom intervju kojeg je Stjepan Mesić dao Večernjem listu u fokus je stavljen njegov doprinos priznanju Republike Hrvatske, a sam Mesić u razgovoru objavljenom prije nekoliko dana eksplicitno tvrdi da je njegova zasluga što su Island, kao prva država, te Vatikan kao druga, međunarodno priznale Hrvatsku.
“A onda je (Genscher) uzeo telefon i nazvao ministra vanjskih poslova Islanda i dogovorio da oni budu prvi koji će nas priznati. Vratio sam se u Zagreb, a potom otišao na sastanak u Vatikan, koji je bio druga zemlja koja nas je priznala”, kazao je Mesić koji je za dnevnik rekao kako mu je njegov prijatelj Božo Dimnik osigurao sastanak s tadašnjim njemačkim ministrom vanjskih poslova Hansom Dietrichom Genscherom.
Riječ je o događajima koji datiraju iz studenog 1991.
“Njihove samopromocije u tome su potpuno neprobavljive”, kazao je Hebrang.
“Sada se hvale, navode tobožnje svjedoke, a tada ih nije bilo nigdje osim po restoranima i salonima”, oštar je naš sugovornik.
Kaže da je Franjo Tuđman bio u gotovo svakodnevnom kontaktu s Genscherom te da su se razgovori o priznavanju “skrivali od osoba u koje prvi hrvatski predsjednik nije imao povjerenja”.
Hebrang dva puta svjedočio razgovoru Tuđmana i Genschera
“U listopadu 1991. nazočio sam razgovoru Tuđmana i Genschera o evakuaciji ranjenika iz vukovarske bolnice. Tada je Genscher rekao da se srpski zločini mogu zaustaviti jedino priznanjem napadnutih zemalja kako bi one dobile jači legitimitet obrane. Genscher je bio prepametan da bi mu trebali Mesićevi savjeti”, prisjeća se Hebrang.
“Drugi razgovor kojem sam svjedočio bila je Genscherova preporuka da JNA potjeramo iz vojne bolnice Dubrava, gdje su imali svoj vojni ‘štab’. Rekao je da je nezamislivo priznanje Hrvatske dok je na njezinom teritoriju vodstvo JNA. Bilo je to u prosincu 1991. godine”.
Tuđmanu, kaže dalje, nije trebao nikakav posrednik, “pogotovo ne onaj koji je sve radio da se Hrvatska ne odcijepi od Jugoslavije”.
To rušenje imalo je za cilj spriječiti završne oslobodilačke akcije koje su se tada počele pripremati, a izvedene su sljedeće godine”, objašnjava u to vrijeme visokopozicionirani HDZ-ovac.
“Naravno da se je to krilo od ovog dvojca jer im Tuđman nikada nije potpuno vjerovao, ali su nešto načuli i htjeli spriječiti potpuni poraz srpske vojske. Uspjeli smo ih nadmudriti, a na žalost Tuđman ih je pomilovao umjesto sudio. Sada obojica pokušavaju ‘oprati’ svoju prošlost, ali povijest se piše prema dokazima, a ne prema izmišljenim pričama”, zaključio je Hebrang.
