Na današnji datum 1993. godine pripadnici tzv. Armije BiH počinili su stravičan i neljudski zločin nad Hrvatima u Križančevu selu nedaleko od Viteza u srednjoj Bosni.
34 ubijene osobe pronađene su na kućnom pragu, a 30 zarobljenih su poslije mrtvi razmijenjeni.
Na snazi je bio sporazum o prekidu vatre. Samo par dana ranije u tu opkoljenu enklavu u Novu Bilu, nakon jednogodišnje opsade, stigao je humanitarni konvoj “Bijeli put”.
Dva dana uoči katoličkog Badnjaka 1993. godine, na područje Lašvanske doline, koja je bila u okruženju tadašnje Armije RBiH, stiže konvoj od 120 kamiona humanitarne i medicinske pomoći iz Hrvatske.
Sjećanje na najkrvavije dane
“Tog 22. (12. 1993.), u ranim jutarnjim satima, dok je sporazum o prekidu vatre još bio na snazi, izvršen je napad na dijelove obrane Viteza, konkretno na Križančevo Selo. Daleko sposobnije, odmornije snage, su zatekle nespremne branitelje na toj crti obrane, budući da je vladala neka euforija zbog dolaska humanitarnog konvoja, ali i vjere u potpisano primirje”, prisjeća se Zvonko Čilić, novinar i publicist iz Viteza, a u ratu i član zapovjedništva Viteške brigade HVO-a. Operacija je, prema njegovim saznanjima, bila kodnog imena “Krvavi Badnjak”.
Opisuje kako je već u prvom naletu probijena crta obrane HVO-a. “Poginula su ili ubijena 34 vojnika i civila. Selo je zapaljeno. Pobijene su i domaće životinje”, kaže Čilić za Deutsche Welle. Prebrojavanjem žrtava, dodaje, zaključeno je da nedostaje još 30 ljudi.
Izmasakrirana tijela u humanitarnim vrećama
“Nije ih bilo među mrtvima, a onda su neki očevici potvrdili da je skupina ljudi odvedena u nepoznatom pravcu, ka sjeveru, ka naseljima Počulica i Dubravica, koje su držale muslimanske snage, i prema Zenici”, kazuje Čilić.
Nedoumice i strahovanja oko njihove sudbine potrajale su, prema njegovim riječima, 39 dana, a onda su, pod pritiskom Međunarodnog crvenog križa i UN-snaga u BiH (UNPROFOR), njihova tijela vraćena, svako zasebno upakirano u plastičnu vreću UNHCR-a, u kojima se inače dostavljalo brašno.
Tada je uslijedio novi šok. Vreće sa tijelima su otpremljene u dvoranu Srednje škole u Vitezu, a identifikaciju je započeo, prisjeća se Čilić, Vitežanin, dr. Franjo Tibold.
“Tijela su bila tako masakrirana, da je dr. Tibolt pri identifikaciji 11. leša izgubio svijest”, pojašnjava Čilić. O tome svjedoči i dokumentacija o samoj identifikaciji, gdje kod 11. žrtve prestaje vještačenje dr. Tibolta. U zapisniku do tog momenta, između ostalog, stoji: “Zdrobljena glava… izbijene oči… lica nema… preklan, rez širok 15 cm…”.
O svemu, kako kaže Čilić, postoji i video dokumentacija, poznata su imena odgovornih, no do prije nekoliko dana, kada su uslijedila prva uhićenja, “nitko ništa nije poduzimao”.
Tuga, smrt i bol su se tijekom ratnih godina nadvili nad srednju Bosnu. Smrt je ušla u živote stanovnika sela srednje Bosne, ali pravdu za svoje najbliže i dalje zahtjevaju.
Ukoliko bi se pravda pokušala izvesti na čistac te ako bi svi odgovarali za ono ružno i strašno što su počinili pripadnici Armije BiH, postojala bi mogućnost života i suživota u pravom smislu riječi i u Lašvanskoj dolini, a možda i u cijeloj BiH.
Pripadnici HVO-a i nedužno civilno hrvatsko stanovništvo osjetilo je sumanuti životinjski nagon i pomahnitalo krvoločno ponašanje pripadnika Armije BiH. Ostaje tužna činjenica da nalogodavce nedužno ubijenih ljudi još uvijek, nakon 29 godina, nije stigla ruka pravde.
Kao i ranijih godina mještani Dubravice, kao i ostalih naselja s područja općine Vitez, obilježili Noć sjećanja paljenjem lampiona za žrtve stradanja.
Za ubojstva najmanje 12 vojnika HVO-a, koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice, kod Viteza 22. prosinca 1993. godine, pred Sudom BiH sudi se bivšim pripadnicima Armije RBiH Ibrahimu Puriću, Ibrahimu Tarahiji, Nijazu Sivri, Rušitu Nurkoviću, Almiru Sarajliću, Sadiku i Šaćiru Omanoviću, te Kasimu Kavazoviću.
