Ron de Santis, konzervativni republikanac, rođen u vrijeme Reagana i “reaganomike”, u radničkoj obitelji talijanskih useljenika, povjesničar i pravnik s diplomama Yalea i Harvarda, odlikovani časnik američke vojske s ratnim iskustvom u Iraku, karizmatični guverner Floride. A i zove se Ron. Slično kao Ronald. Dovoljno da sljednici jugoslavenske komunističke nomenklature u Hrvatskoj poviču: Zaustavite Rona!
Ako bih trebala birati najzanimljiviju opasku o američkim međuizborima, moj bi izbor svakako bila Vesna Pusić.
Na trenutak me i nasmijala tako izravnim političkim aktivizmom, posve nepriličnim za nekoga tko je ikada u iole normalnoj državi bio ministar vanjskih poslova. Politički pristojni komentatori najočitiju su poruku američkih međuizbora formulirali neutralnije: uvjerljivom pobjedom u (ponovnom) izboru za guvernera Floride Ron DeSantis postao je nova zvijezda američkih Republikanaca, vjerojatni kandidat stranke na predsjedničkim izborima za dvije godine i mogući američki predsjednik. Onaj koji će, nakon “razarača” Trumpa i “sanacijskog upravitelja” Bidena, u sljedeća dva mandata voditi Ameriku u (dotad) geopolitički resetiranom svijetu.
JEDNA OD OPCIJA
Za pažljivije promatrače američke političke arene DeSantisov uspjeh nije iznenađenje. Odmah nakon Trumpova izbornog poraza DeSantis se počeo profilirati kao budući predsjednički kandidat. Zasad je on tek jedna od opcija za budućeg predsjednika. No već i to je toliko uznemirilo gospođu Pusić da je javno poželjela predsjedničku kandidaturu omraženog joj Trumpa. Samo da zaustavi DeSantisa.
U toj gotovo patološkoj mješavini straha i neprijateljstva prema vladavini konzervativnih stranaka čak i u najstarijim demokracijama na svijetu, poput SAD-a i UK-a, Pusić nije usamljena u hrvatskom političkom prostoru. Prisjetimo se samo kako su pripadnici ili politički nasljednici hrvatske komunističke ljevice u novije doba držali lekcije UK-u zbog brexita, osuđujući tu (po njima) potpuno pogrešnu volju naroda, kako je nekadašnji hrvatski predsjednik Mesić umalo pobjegao pred tadašnjim američkim predsjednikom Bushom iz Zagreba u Mongoliju. Samo da se mimoiđu.
Njihovi su politički prethodnici u doba komunističke Jugoslavije portretirali jednog od najvećih američkih predsjednika Ronalda Reagana kao priglupog trećerazrednog glumca. Koji, dakako, nije bio ni do koljena pomoćnom obućarskom radniku i državniku Miki Špiljku. Da se njih pitalo, ako Amerika već mora imati predsjednika, onda bi bilo najbolje da je to zauvijek ostao po rezultatima ispodprosječni Jimmy Carter, koji je uostalom poslao i mamu na sprovod druga Tita.
Sve je zapravo i počelo s Ronaldom Reaganom, “kojeg mnogi smatraju velikim predsjednikom, ali je zapravo politički vrlo upitan”, objasnila je Pusić u istom razgovoru, u kojem je poželjela kandidaturu omraženog joj Trumpa, samo da spriječi uspon, u njezinoj optici i u optici političke ljevice u Hrvatskoj – još opasnijeg DeSantisa. No po čemu je to predsjednik Reagan i danas jednako strašan političkoj ljevici u Hrvatskoj, upitan rekla bi Pusić, kao što je bio strašan njihovim očevima u Jugoslaviji, prije četrdesetak godina?
Da li zato što je on “uveo identitetske teme, rasizam, ekstremizam, povećanje socijalnih razlika”, kako ga danas optužujući etiketira profesorica Pusić, u maniri istinskih sljednika komunističkih prvaka sociologije? Ili zato što je svojom “reaganomikom” reafirmirao načela slobodnog tržišta i profita i gospodarski pokrenuo Ameriku? Zato što je podupirao osvješćivanje i afirmaciju ne samo američkog identiteta, već i identiteta drugih naroda, osobito (od komunizma) porobljenih naroda srednje i istočne Europe?
STRAH ZA MONOPOL VLASTI
Zato što je, u bliskoj suradnji s papom Ivanom Pavlom II. i britanskom premijerkom Margaret Thatcher u dva mandata zapravo pripremio slom komunizma u Europi i raspad sovjetskog bloka. Za dotad porobljene narode, uključujući i hrvatski narod, Reagan je zapravo pripremio geopolitički kontekst u kojem su mogli izboriti svoju slobodu. Za stare komunističke elite u Europi, uključujući i jugoslavenske, donio je puno briga i obveza. U Hrvatskoj su se morali:
- pomiriti s raspadom Jugoslavije,
- repozicionirati se u državi koju nisu željeli,
- osmisliti načine ovladavanja financijama i institucijama,
- eliminirati svaku pomisao o hrvatskoj nacionalnoj sintezi i stvaranju nove nacionalne elite…
I kada su sve to postigli, ruska invazija na Ukrajinu ponovno je istočnu i srednju Europu učinila geopolitički važnom. U praktičnoj se politici danas ozbiljno počinju propitivati utjecaji starih komunističkih obavještajnih struktura u gospodarstvu i politici, kao i njihovih još starijih ruskih veza u naoko slobodnim državama, članicama NATO-a i EU-a.
A sa zapadne strane Atlantika, zasad tek kao moguća opcija, profilira se novi lider: konzervativni republikanac, rođen u vrijeme Reagana i “reaganomike”, u radničkoj obitelji talijanskih useljenika, povjesničar i pravnik s diplomama Yalea i Harvarda, odlikovani časnik američke vojske s ratnim iskustvom u Iraku, karizmatični guverner Floride. A i zove se Ron. Slično kao Ronald. Dovoljno da sljednici jugoslavenske komunističke nomenklature u Hrvatskoj poviču: Zaustavite Rona! Strahujući unaprijed za svoj monopol vlasti. A kao što pokazuje posljednjih tridesetak hrvatskih godina – oni mogu biti izabrani samo ako blokiraju svaki drugi izbor.
Autor Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija
