Prije koji dan klimatski su aktivisti napravili performans u londonskoj National Gallery, koji se sastojao od polijevanja Van Goghove slike i posljedičnog samozaljepljivanja za zid . Bio je to jedan u nizu ovakvih klimatskih aktivizama u posljednje vrijeme; sjećamo se, primjerice, aktivističkog nastupa tijekom ovogodišnjeg polufinala Roland Garrosa . Aktivistički apologeti ovakvo besramno uništavanje visoke umjetnosti, koja pripada samoj srži kulture naše civilizacije, još jednom opravdavaju time da jedino tako mogu ukazati na hitnost djelovanja za koje se bore – riječima francuske aktivistice koja je pozornost s jednog od najjačih teniskih turnira na par minuta skrenula na sebe, “imamo još samo 1028 dana”. Postavlja se, stoga, pitanje koliko racionalne i znanstvene podloge imaju te njihove apokaliptične prognoze, a gledajući način na koji predstavljaju i zagovaraju svoje ideje, pitamo se i koliko je u trenutnom zelenom pokretu ostalo zdrave i razborite borbe za ekologiju – one koja se nije transformirala u dogmatičnu parareligijsku ideologiju.
Ekologija i antihumanizam
“Nema velike razlike između reduciranja ljudi na njihov ugljični otisak i reduciranja ljudi na ono čega se rješavate puštanjem vode u wcu”, rekao je psiholog Jordan Peterson na svom ovogodišnjem predavanju u Zagrebu, upozoravajući na antihumanistički aspekt trenutnog ekološkog pokreta, koji kontinuirano čovječanstvo svodi na kancerogene parazite koji uništavaju planet ( http://www.brontaylor.com/…/MacDougall–HumansCancer.pdf, https://www.theguardian.com/…/human-race-just-001-of…, https://www.teemingbrain.com/…/its-official-the-human…/). Jedan od problema te premise je zaključak koji (nužno?) iz nje slijedi; ako je čovjek kancerogeni parazit, a parazite se uništava, treba li i čovječanstvo uništiti? Eksplicitno iznošenje tog zadnjeg koraka (za sada) možemo naći samo kod najradikalnijih eko skupina, no korištenje takve dehumanizirajuće retorike, pa makar i s potencijalno drugim zaključcima, samo je po sebi zabrinjavajuće, pogotovo kada se sjetimo u kakve je svrhe slična terminologija bila korištena u prošlosti: https://academic.oup.com/…/chapter-abstract/197176732….
Ekologija i covid
Usko vezano uz tezu o parazitnom karakteru ljudske vrste je i pravilo da “nijedna mjera nije preekstremna u borbi za okoliš”, čije mane, samo s promijenjenom zadnjom riječi iz “borbe u okoliš” u “borbu s pandemijom”, gledamo posljednje 3 godine, tijekom kojih je, upravo zato što nijedna mjera nije smjela biti “off-limits” vladajućima – jer tko bi htio sudjelovati u ubijanju staraca ili ravnozemljaštvu, napravljen niz društvenih i političkih presedana; od praćenja lokacije građana od strane policije u Australiji preko segregacije prema cijepnom statusu u Njemačkoj i Austriji do zamrzavanja privatne imovine neposlušnih građana u Kanadi. Sve bi te stvari prije manje od 4 godine bile nepojmljive u razvijenom društvu, no, eto, došao je virus preko čijih leđa su vlasti odlučile staviti niz individualnih prava, društvenih normi i demokratskih zakona ad acta – dakako, samo u ta “ključna 2 tjedna” koja traju već skoro 3 godine. Poveznicu pronalazimo i u simplificirajućem pristupu kompleksnim problemima; dok se u covidu svaka društvena i životna stavka podredila suzbijanju virusa (npr. mentalno zdravlje, školovanje djece, povećano nasilje u obiteljima tijekom lockdownova, porast suicida, itd.), u ekološkim okvirima sve, pa i ono najvrjednije, postaje sredstvo ideologije.
Ekologija i civilizacija
Zašto ne bismo, netko bi mogao upitati, preselili gradove u podzemlje, zabranili automobile, ukinuli pokapanja i koristili naše pokojne kao gnojivo (https://www.newscientist.com/…/mg25133571-300-what-is…/) ili izbjegavali imati djecu jer nas je tako i tako previše? Kada bi se, međutim, to pitanje promislilo do kraja, shvatilo bi se da je nužna njegova inverzija; zašto bismo silili ljude da se odriču tih stvari bez kojih je danas život teško zamisliv? Teret dokaza je, kao što je bio i tijekom covida, na onima koji se zalažu za široke i potencijalno destruktivne promjene da pokažu što točno njima dobivamo, a da odgovor nije u apstraktnim okvirima “kako bi spasili svijet od apokalipse” ili, u najnovijem slučaju, kako bi “zaustavili korištenje nafte”. Koliko god automobili, Van Goghove umjetnine, struktura i arhitektura grada i pokapanje preminulih s poštovanjem možda aktivistima zvuče nebitno i zamjenjivo, oni su simboli i reprezentacije nekih od temelja naše civilizacije; auto kao simbol slobode i autonomije pojedinca, koji je zbog svojih konotacija s razlogom bio zabranjivan u totalitarnim društvima , Van Goghove slike čija vrijednost nije prevodiva ni u riječi ni u monetarno sredstvo, struktura grada sa svojim centrom na kojem se zajednica okuplja, sa svojom poviješću koja diše kroz arhitekturu i simbolički nas povezuje s prošlim, a time i budućim generacijama, pokapanje kao, prema filozofu Vicu, jedan od preduvjeta prelaska iz primitivnih društava u civilizaciju, itd. To što je moderan čovjek imao privilegiju uživati u tim fenomenima zaboravljajući na njihov civilizacijski značaj ne znači da tog značaja nema niti da ga se ne bi tragično sjetili kada bi ih izgubili. S tim na umu, zanimljivo je promatrati paradoks modernog skeptika koji se s jedne strane sprda s tradicionalnom religijom koja je, eto, zastarjela i iracionalna, a s druge taj preostali egzistencijalni i vrijednosni vakuum, koji je Nietzsche sažeo pod termin božje smrti, nesvjesno popunjava deificiranjem svjetovnog, odnosno u ovom slučaju, personifikacijom majke zemlje koja nas kažnjava za naše grijehe.
*** Apokalipsa ***
Želimo li da svijetu dođe kraj? Što nam vrijede Van Goghove slike ako je kraj svijeta iza ugla? Nekako su u većini takva i slična pitanja prisutna kroz posljednja desetljeća. Uistinu, tko se može zamarati trivijalnostima kao što je polufinale Roland Garrosa ako nam je preostalo samo 1028 dana? Na našu (ne)sreću, kako to obično biva s ljudskim idejama, ni teza o skorašnjem kraju zemlje nije ništa što već nismo vidjeli. Godine 1969. UN je prognozirao da imamo još “samo 10 godina da adresiramo probleme okoliša”. Godine 1972. UN-ov predsjednik programa za okoliš ponovio je (zaboravivši valjda na tri godine koje su prošle u međuvremenu) da “imamo još 10 godina da se spasimo od katastrofe” . 16 godina kasnije UN je datum apokalipse pomaknuo na 2000., do koje bi “čitave države mogle biti izbrisane s planeta zemlje zbog globalnog zatopljenja” . Godine 2002. ekolozi su upozoravali da će Britanija biti pod sibirskom klimom unutar sljedećih 20 godina. 3 godine kasnije UN je prognozirao da svijet do kraja desetljeća očekuje 50 milijuna izbjeglica od klimatskih promjena (https://www.theguardian.com/…/naturaldisasters…). Godine 2008. čuli smo da će Arktik ostati bez leda u sljedećih 10 godina . Slične prognoze, uz ovu od 1028 dana kojoj su Čilić i Ruud svjedočili iz prve ruke, prevalentne su i danas . Humeov skandal indukcije uči da ne možemo računati na prošlost kao na garanciju za budućnost, pa tako uistinu postoji šansa da neki od modernih apokaliptičara budu u pravu usprkos tome što su njihovi kolege toliko puta bili krivi u prošlosti. Njihovu grešnost, međutim, ne pronalazimo samo u tome što ih na koncu stvarnost opovrgava, već i u samoj formulaciji njihovih prognoza.
Prešućeni faktor ljudskog znanja
Prva je greška apokaliptičara što zanemaruje ključan segment društvenih i globalnih promjena; čovjekovo znanje na temelju kojeg na njih reagira. Usuditi se, primjerice u 1970., izgovoriti da će se svijet potopiti do 2000., čak i ako tadašnje ekološke naznake na to upućuju, implicira da će ljudsko znanje, odnosno tehnološka i znanstvena inovativnost koje iz njega slijede, ostati nepromijenjeno. Najzornije je to prikazano u tragičnim prognozama o povećanju broja ljudi za koje svijet sa svojim resursima navodno nije spreman (https://fee.org/…/how-julian-simon-won-1-000-bet-with…/) – pokazalo se da s povećanjem broja ljudi dolazi i povećanje broja inteligentnih i kreativnih ljudi, koji posljedično “nadoknađuju” svoju potrošnju resursa stvaranjem pregršt novih resursa.
Jednako tako, valja istaknuti intelektualno nepoštenje prisutno u zagovaranju trenutnih političkih odluka na temelju nepreciznih pedesetogodišnjih prognoza u budućnosti. Takva je argumentacija neopovrgljiva – dakle, neznanstvena, ne samo zato što onemogućava da donositelje odluka držimo odgovornima za rezultate tih odluka (budući da će njihova karijera ili život za 50 godina, kada će rezultati stići, biti gotovi), već i zato što, kao što povijest pokazuje, postoji velika šansa da će društvo u budućnosti zbog hipertrofije informacija zaboraviti na dane prognoze, što će donositeljima odluka omogućiti da ih beskonačno ponavljaju gurajući uvijek mogućnost opovrgavanja dalje u budućnost. Na kraju dana, pravi marksizam, kao ogledni primjer neopovrgljive ideologije, prema neomarksistima još uvijek nije isproban, iako smo ga gledali više desetljeća, u više država, na više kontinenata i pod više vladara. Zašto bi se, posljedično, političari mučili s opravdavanjem i argumentiranjem svojih odluka kada ih samo mogu upakirati u apokaliptični neopovrgljivi plašt i njihove rezultate zacrtati u neku daleku budućnost, te svakog heretika koji ih se usudi preispitati ukrasiti degradirajućim etiketama “nevjernika u klimatske promjene”, “antivaksera” ili “ravnozemljaša”.
Aktivistički karakter ekološkog pokreta
Svođenje svjetskih nedaća na dežurnog krivca (u tekstu spomenuti antihumanizam i pseudomoralizirajuće batinjanje modernih heretika), odbacivanje i profaniranje tradicije, apokaliptični karakter, simplificiranje kompleksnog fenomena (kroz gatarsko prognoziranje ljudske sudbine i vjere u nepromjenjivost ljudskog znanja) – sve su to klasične karakteristike akvitizma i ideološkog svjetonazora na temelju kojeg se aktivizam ispoljava. Zorni prikaz aktivističkog karaktera ekološkog pokreta je i njegova trenutna centralna figura – devetnaestogodišnja aktivistica koja manjak obrazovanja i poznavanja materije najčešće nadoknađuje tinejdžerskom dernjavom i plačom, dok se pritom “krivovjerni” ekolozi s desetljećima temeljitog iskustva sustavno cenzuriraju i odbacuju. Struku se, kao što smo naučili, mora slušati samo ako govori mainstreamu podobne stvari.
Kako ne bi ostali samo na teoretiziranju, vratimo se na kraju na početak; na stradalog Van Gogha i na dekoncentrirane tenisače – na praktične manifestacije aktivističkog karaktera ekološkog pokreta, koji se pod opravdanjem kraja svijeta (koji nikako da dođe) zalaže za odbacivanje razboritosti, umjerenosti i balansiranog pristupa kompleksnim problemima, svodeći ih na puko sredstvo uz čiju pomoć se dogmatično klanjamo zlatnom teletu majke zemlje ili bivamo pseudomoralizirajuće označeni kao nevjernici. Kako ne shvaćamo da se jednostavno nemamo vremena diviti Van Goghovom talentu, kojeg je brusio čitav život direktno utječući na intersubjektivnu svijest našeg društva, kad nas čeka puno važnija “borba za planet”, pa makar ona zahtijevala neodgojeno i primitivno prolijevanje juhe od rajčice po radu genijalca od strane dvije ideologinje, koje za svoj manjak odgoja i ideološku zavedenost u modernom društvu dobivaju pohvalu.
Originalni cijeli tekst možete pročitati na stranici Sapere Aude.
