Među brojnim mišljenjima moglo se čuti mnoštvo različitih pogleda na situaciju. Jedni su smatrali da dijete svakako treba krstiti, drugi su tvrdili da je to u suprotnosti s obredom krštenja, dok je bilo i onih koji su u ovom slučaju u prvom redu vidjeli provokaciju.
Vlč. Kristijan Zeba pozvao je vjernike da izraze svoj stav o ovome pitanju, a ako pročitate tekst do kraja, saznat ćete i odgovor, donosi bitno.net
Župnik župe Sv. Križa iz Rijeke vlč. Kristijan Zeba prije par dana na svojem je Facebook profilu postavio zanimljivo pitanje koje je privuklo dosta pozornosti vjernika. Njegova je objava glasila:
“Evo jedno pitanje svim mojim ovdje prijateljima kako se tu zovemo! A vas molim podjelite ovu objavu vašim prijateljima da čujemo što više mišljenja.
Dobijem upit. Ovo je slučaj ovdje u Rijeci.
Dvije žene su se civilno oženile i umjetnom oplodnjom dobiju dijete. Njihov je upit mi želimo da nam se dijete krsti?
Ajmo sada odgovor na ovo pitanje u duhu Sinodalne Crkve… Pišite i recite svoje mišljenje ali molim bez vrijeđanja i ružnih riječi. Hvala na pomoći…”
U samo dva i pol dana objava je skupila gotovo 300 komentara, a podijelio ju je više od 100 ljudi.
Među brojnim mišljenjima moglo se čuti mnoštvo različitih pogleda na situaciju. Jedni su smatrali da dijete svakako treba krstiti, drugi su tvrdili da je to u suprotnosti s obredom krštenja, dok je bilo i onih koji su u ovom slučaju u prvom redu vidjeli provokaciju.
“Trebali bi ga krstiti. Dijete zaslužuje biti kršćanin. Kako kažu, ne biramo roditelje!”, napisala je jedna komentatorica.
“Ako ne krstite dijete dolazi se u situaciju da to dijete nikada ne postane vjernik i ne spozna Božju moć i snagu. Nije ono izabralo roditelje. Isti slučaj je kada roditelji nisu crkveno vjenčani pa mnogi svećenici ne žele njihovo dijete krstiti”, složila se druga osoba.
“Mislim da je odgovor u Isusovoj rečenici “Pustite malene k meni …”, bio je jedan od komentara.
Oni koji su situaciju vidjeli drugačije pisali su:
“Ne vidim svrhu krštenja djeteta kad one očito ne žive u duhu katoličke crkve i očito ga tako neće ni odgajati.”
“Od svakog krštenika se traži ispovjest vjere. U ime djeteta to čine roditelji i Crkva. Jesu li ovi roditelji spremni iskreno ispovjediti vjeru, što podrazumjeva i truditi se živjeti kršćanski? Bojim se, da se već odavno rade kompromisi, nevezano za ovaj slučaj pa se sakramenti “obavljaju” nažalost iz nekih površnih razloga.”
“Ne. Nema nade da će se to dijete odgajati u katoličkoj vjeri. Po meni je taj upit ruganje s KC.”
Odgovor na ovo i slična pitanja povezana sa situacijom kada su djeca rođena izvan katoličkog braka objavljen je u jednom od brojeva Glasa Koncila kao odgovor svećenika.
“Dijete koje je rođeno u braku o kakvome pišete nema nikakve osobne krivnje za takvo stanje. Zato ga se i može krstiti u Katoličkoj Crkvi… Uvjet za krštenje djeteta je da roditelj ili roditelji, kumovi ili netko treći zajamči da će u katoličkome duhu odgajati dijete koje želi krstiti. Znači, kad bi svećenik odbijao krštenje, to bi mogao čini zato što roditelji, odnosno roditelj, ne bi dali nikakva jamstva da će dijete doista kršćanski odgajati”, stoji u odgovoru.
“O svemu tome jasno piše kanon 868 u svoja dva paragrafa u kojima se govori da je za krštenje djeteta – kako bi se dopušteno krstilo – potrebno: »da pristanu roditelji, barem jedan od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje; da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima; dijete katoličkih, dapače, i nekatoličkih roditelja, u smrtnoj pogibelji dopušteno se krsti, pa i protiv volje roditelja”, napisao je svećenik. Cijeli odgovor možete pročitati ovdje.
Što kaže crkveno pravo?
U slučaju krštenja djeteta, u Zakoniku kanonskog prava (CIC, kan. 868), da bi se dijete dopušteno krstilo, potrebno je:
1* da pristanu roditelji, barem jedno od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje;
2* da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi, a razlog objasni roditeljima.
3* dijete katoličkih, dapače i nekatoličkih roditelja, u smrtnoj pogibelji dopušteno je krstiti, i protiv volje roditelja.
Odgoj u vjeri?
Budući da se spominje odgoj u vjeri kao potreban za dopuštenje krštenja u redovitim prilikama, tada je potrebno objasniti što on pretpostavlja. Naglašavajući redovite prilike, Crkva u svojim odredbama ostavlja mogućnost i za neredovite. A što se tiče ovih prvih, podrazumijeva se sakramentalni i vjerski život roditelja od kojih djeca upijaju vjeru.
Oni su prvi odgojitelji u vjeri. Ako nemaju odnos s Bogom, ne sudjeluju u životu Crkve, kako će dijete u tome poučiti?
Nije nam poznato jesu li roditelji primili sakrament krštenja. Ali sasvim je jasno da dotični par ne može jamčiti kršćanski odgoj kad ga sami krše i žive bez sakramentalnoga života koje traže za dijete. Djete treba vjerski odgoj nakon krštenja.
Po ovom pitanju se oglasio i poznati hercegovački franjevac fra Mario Knezović.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
TKO JE BIOLOŠKI OTAC DJETETA KOJI JE TEMA LEZBIJSKOGA PARA I KRŠTENJA?
Ne okrećite teze i teme. Ovdje dijete, kojeg je lezbijski par htio pripustiti krštenju, uopće nije tema niti predmet stava Crkve. Tema su tzv. roditelji. Tema je tko je biološki otac. Čija je sperma? Kojim se postupkom došlo do začeća? To su prije svega pravna, etička, medicinska pa onda i vjerska pitanja. Sutra se može dogodit da se to dijete zaljubi i uda ili oženi za brata ili sestru! To je incest. Što tada? To su prava pitanja i to je ključna tema. A sasvim je jasno da dotični par ne može jamčiti kršćanski odgoj kad ga sami krše i žive bez sakramentalnoga života koje traže za dijete. Djete treba vjerski odgoj nakon krštenja.
RJEŠENJE SLUČAJA:
1. Treba naći tko jamči kršćanski odgoj djeteta.
2. Treba krstiti dijete u vjeri tih osoba koje preuzimaju obvezu vjerske pouke svojim primjerom i svjedočanstvom.
3. Dijete mora znati tko mu je biološki otac.
To je minimum prava djeteta o kojem se bezobzirno šuti. Tko patetično piše u zaštitu djetata a skriva oca je podmukao.
Polupismena medijska rastezanja teme na to kako Crkva ne voli i ne prihvaća takvu djecu je bezobrazna podvala.
I kao dodatak treba reći da je svećenik iz Rijeke ispravno i crkveno postupio i da Crkva s ljubavlju prihvaća svu djecu.
