Na današnji dan, 21. svibnja 1992. hrvatske snage krenule su u oslobađanje Slanog, mjesta koje se nalazi na prometnici između Neuma i Dubrovnika.
Bio je to jedan od ključnih trenutaka operacije deblokade Dubrovnika.
Slano je bilo pod okupacijom srpsko-crnogorskog agresora od 4. listopada 1991. godine, a njegovim zauzećem bila je prekinuta komunikacija Split – Dubrovnik. Oslobođenje Slanog bio je prvi veći pothvat hrvatskih snaga u nastojanjima da deblokira Dubrovnik koji je s ostatkom hrvatske bio povezan jedino morskim, vrlo opasnim, putem. Sve je počelo neprijateljskim napadom sa željom konačnog probijanja do Neuma i Metkovića. Nakon nekoliko dana borbe s braniteljima napad je slomljen, a hrvatske snage krenule su u protunapad. Tih događaja u knjizi „Sve moje bitke“ spomenuo se general Janko Bobetko:
„Kada smo osjetili da se izvlače s drugog dijela bojišnice udarili smo našom glavninom i manevrom osvojili najjači stup njihove obrane; Čepikuće i Rudine. Usto,natjerali smo ih na izvlačenje njihovih snaga. Jasno, koliko su to mogli, jer ih je jačina našeg udara natjerala da za sobom ostave topove, opremu pa čak i topla jela. Na tajnačin stvorili smo uvjete da obuhvatom izbijemo u područje oko Slanog. Za gotovo svaku kotu morali smo određivati posebnu taktiku. Moram priznati da smo imali dosta muke da ih slomimo jer smo morali birati koju točku napasti kako bi se čitav njihov borbeni poredak mijenjao.“
Od samog početka napadnih djelovanja postojala je jako izražena želja svihangažiranih postrojbi na ovom dijelu ratišta, a posebno dubrovačkih, da oslobode Slano. Posebno žestoke borbe vodile su se u zaleđu Slanog, a nositelj tih akcija bile su i 4. gardijska brigada
. Dok su „Tigrovi“ djelovali u borbama kod Čepikuća, 4.gardijska brigada podnijela velike gubitke u borbama za Mali i Veliki Lisac teTrebimlje. Na današnji dan u borbama za te položaje život je izgubilo čak sedamnjezinih pripadnika –
Draško Čalušić, Aleksandar Armada, Stanko Vukojević,Petar Akrap, Zoran Lendić, Frank Zagorčić i Veljko Zelić.
Prateći napredovanje Hrvatske vojske u zaleđu, prvi su prema Slanom u noći s 20.na 21. svibnja krenuli pripadnici Odreda naoružanih brodova Dubrovnik iz svoje baze na otoku Jakljanu. Jedna grupa prebacila se brodovima u Slađenoviće te krenula dalje magistralom prema Slanom, a druga grupa se iskrcala u Osminama i napredovala putem uz more prema centru mjesta. Nakon što su se u zoru sastali u hotelu Admiral, izravno su se sukobili s pripadnicima jugoarmije.
U borbi „prsa u prsa“ poginuo je Goran Gojković , a ranjeni su Vlaho Gozze Baseglli i Antonio Kusovac
kojeg je neprijatelj i zarobio. Pripadnici Odreda naoružanih brodova povukli su se u hotelsku zgradu dok su tijekom cijelog dana trajali naši topnički napadi po mjestu. Padom mraka uslijedilo je povlačenje prema svjetioniku Donji rt, gdje ih preuzimaju gliseri i vraćaju u bazu na Jakljanu, a ranjenog Vlaha Gozze Basegllija sanitetskim brodom prebacuju u Dubrovnik. Dva dana kasnije u Slano ulaze „Tigrovi“ no ni to nije bilo konačno oslobođenje jer su s okolnih brda Srbi i dalje nadzirali Slano.
Narednih dana uslijedile su teške borbe s neprijateljem koji je uspio organizirati čvrstu obranu iznad Slanog uz prometnicu koja vodi prema Orahovom dolu i Zavali. Teške borbe potrajale su sve do 6. lipnja kada hrvatska vojska oslobađa Zavalu i odbacuje neprijateljske snage na sam rub Popova polja .
Dan oslobođenja Slanog, 21.svibnja, ujedno je i dan općine Dubrovačko primorje. Teško je i pobrojati svu štetu koje je samo Slano podnijelo za vrijeme sedmomjesečne okupacije; samo u prvih nekoliko tjedana nad mjestom se svakodnevno uzdizao gusti crni dim. Popaljeni su skoro svi domovi koji su prethodno opljačkani baš kao i ugostiteljski i turistički objekti te trgovine i razna skladišta robnih zaliha.
Izvor: domovinskirat.hr
Autor teksta – Borna Marinić
