Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku, u novijoj se hrvatskoj političkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hrvatski rodoljub i revolucionar, nacionalni borac i mučenik.
Čitavo životno djelovanje Brune Bušića – od najmlađih dana, kad je bio pun mladenačkih rodoljubivo-revolucionarnih ideala, pa do formirane dobi, kad je sredinom šezdesetih godina završio fakultet i kad je u hrvatskoj javnosti u domovini, a pogotovu izvan domovine došao do izražaja prikazivanjem u novinskim člancima političko-društvene, gospodarske i opće stvarnosti hrvatskoga naroda u totalitarnoj komunističkoj i velikosrpskoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, a i kad je nešto kasnije svojim političko-programatskim radom u emigraciji i iseljeništvu postao jedan od najpoznatijih zagovornika hrvatske nacionalne slobode revolucionarnim putom – bilo je u programu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života, posebno je ugrađena u temelje suverene Republike Hrvatske.
Podrijetlo i djetinjstvo
Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. g. u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja.
Budući da su nakon majčine smrti u lipnju g. 1943. ostali samo s ocem, Bušića i njegova mlađega brata Miroslava Bušića, po dogovoru s njihovim ocem, radi boljih životnih uvjeta, primili su k sebi ujaci, majčina braća Mijo i Jakov Petric u hercegovačkim Vinjanima. Bruno je Bušić u ujaka ostao oko godinu dana, a brat mu Miroslav (Miro) nekoliko godina. U Hercegovini je posebnu brigu o njima vodila njihova baba Janja (Đerekuša), majčina majka.
Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću vidi se iz jednoga njegova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smrti: “Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i zapravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.” S takvom sjetom on se je često sjećao pokojne majke.
Bušićevo školovanje
Osnovnu školu Bruno je Bušić pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim g. 1946. – 1950. Prvi je razred završio s ocjenom vrlo dobar, a drugi, treći i četvrti razred s ocjenom odličan.
Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom g. 1950.–1954. Prvi razred niže gimnazije završio je s odličnim uspjehom. Iz svih predmeta imao je odlične ocjene. Te školske godine Bušić je zbog odličnoga uspjeha u učenju i primjerenoga vladanja dobio četiri pohvale od razrednog vijeća (13. studenoga 1950., 13. siječnja, 31. ožujka i 11. lipnja 1951.) i jednu pohvalu od nastavničkoga vijeća (16. studenoga 1950.), a u razrednom je imeniku upisana primjedba: “Bistar, marljiv i miran.” Drugi razred završio je također s odličnim uspjehom. U razrednom imeniku zapisano je: “Učenik je bistar, marljiv, miran i uredan.” I treći razred završio je s odličnim uspjehom, a zbog odličnog učenja i dobrog vladanja pohvaljen je 15. siječnja 1953. od Nastavničkog zbora i 15. lipnja 1953. od Razrednog vijeća. U imeničkoj primjedbi stoji: “Učenik je solidnog znanja. Marljiv i uredan u radu. Zbog govorne poteškoće ne može pokazati neki veći uspjeh u ovoj školi.” Četvrti razred niže gimnazije završio je s vrlo dobrim uspjehom uz ovu primjedbu u razrednom imeniku: “Inteligentan i marljiv. Postigao bi i bolje rezultate, ali zbog govorne mane mu je otežano. Vladanja primjerenog.”
Budući da je Bušić imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg školovanja – umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – školovanje nastavio u jesen g. 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Karlovcu, Rakovac 2. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto. Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskom. Peti razred gimnazije završio je u lipnju 1955. s vrlo dobrim uspjehom, a 18. lipnja 1955. “za vrlo dobro učenje i odlično vladanje” dobio je pohvalu Razrednog vijeća. U primjedbi o učeniku za nj se kaže: “Samostalno prilazi učenju i nastoji da postigne što širu kulturu i znanje, odnos prema radu vrlo pravilan, vladanja korektnog.” Uz napomenu o govornoj mani kaže se da “dnevno pješači 8 km”. I šesti razred gimnazije završio je s vrlo dobrim uspjehom. U razrednom imeniku za tu godinu stoji primjedba: “Vrijedan je i bistar. Pristojnog vladanja.” Sedmi razred gimnazije završio je s dobrim uspjehom. Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio “udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima”, školovanje je nastavio šk. god. 1959./60. u Splitu.
Bušićevi književni prvijenci
Bušić se rano počeo baviti književnim stvaralaštvom. Pisati je počeo kao četvrtoškolac. Već g. 1952., kao trinaestogodišnjak i učenik III. razreda gimnazije u Imotskom, objavio je u časopisu Pionir i prvu pripovijetku – Kako su se Bušići borili protiv Turaka, s potpisom Bruno Bušić. Ako se zna da Bušić potječe iz kraja gdje je predaja o vlastitim korijenima bila vrlo važan čimbenik u životu čovjeka i da su njegovo selo Vinjani Donji i Imotska krajina punih sto šezdeset godina bili na mletačko-osmanlijskoj granici sa svakodnevnim graničnim čarkanjem, znači u stalno nemirnu području, onda nije čudno da je Bušić u toj priči posegnuo za temom iz prošlosti svoga roda – o Bušićima kao borcima protiv Turaka: o harambaši Roši (Ivanu Bušiću), po kojem je i Bruno Bušić među svojim kolegama dobio nadimak Roša, o hajduku Križanu, kapetanu Anti Bušiću i Tuariji Bušiću.
Dvije godine kasnije, tj. g. 1954., Bušić je, s potpisom Ante Bušić, kako se je potpisivao sve do g. 1957., objavio u tek pokrenutom omladinskom časopisu Vidik ulomak pripovijetke Sa Šušom i Topanom u kojoj je prikazao dva lika – staricu Šušu i starca Topana i njihov život, pa stravični četnički pohod g. 1943. svom rodnom selu Vinjanima Donjim, opisujući sve to vrlo živopisno. Starac Topan u pripovijetci upozorava pisca: “Tako ti, sinko, u svitu. Niko te ne more vidit. More li te neko ubit, ubit će te. Lud je svit. Brat ubije brata pa nikom ništa. Đava ga odnio, nikoga nije briga.” Isti mu savjet upućuje i jedan starac u pripovijetci Starac i život, objavljenoj u omladinskom časopisu Polet g. 1955. Kao da je predosjećao sudbinu koja ga je – kao hrvatskoga pisca, rodoljuba i političkoga emigranta – kasnije, g. 1978., stigla u Parizu.
Tih pedesetih godina Bušić je objavio još neke pripovijetke, uglavnom s tematikom svoga rodnog sela i kraja: Topan, Junaku je puška čitanje, a sablja pisanje, Smokve, Noć na orošenom pašnjaku i Le-le moja, Le-le žalosna. U pripovijetci Topan, objavljenoj u Poletu g. 1954., Bušić se je opet sjetio nekadašnje borbe s Turcima i četničkoga pljačkanja, paljenja kuća i klanja ljudi u svojim rodnim Vinjanima Donjim g. 1943. U već spomenutoj pripovijetci Starac i život, objavljenoj u Poletu 1955. g., pisac prikazuje životne patnje starca koji je, između ostalog, imao četiri sina “ko četri briga”, a oni su mu poginuli u ratu – trojica kao ustaše, a jedan kao partizan, kojeg je navodno ubio brat ustaša. Na pitanje pisca kojega mu je sina najžalije starac je odgovorio: “Mene srce boli za sva četri jednako, sva četri su bila moja.” Nije li i u toj rečenici, već onda, pisac petnaestogodišnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja? Za tu je pripovijetku Bušić iste godine dobio Poletovu nagradu. Ocjenjivačka je komisija (književnik Mirko Božić, pjesnik Zlatko Tomičić, đaci urednici Poleta) Bušićevo pisanje ocijenila vrlo pohvalnim ocjenama.
U toj prigodi mladi je pisac iznio i neke podatke o sebi, u svom životopisu. Kad mu je kao djetetu od tri i pol godine umrla majka, otac ga je predao u Hercegovinu baki i ujacima, koji su ga “pazili i milovali”. Ipak je nakon godinu dana, jedne noći dok su svi spavali, pokušao pobjeći u rodni kraj, ali je nađen u šumi, a dva dana kasnije baka ga je na “kljusetu” dovela u njegovu rodnu Bušića Dragu. U selu se je sprijateljio s nekoliko svojih vršnjaka. Krstarili su po šumama i poljima, tražili gnijezda, hvatali ptice, lovili i pekli ježeve, krali lubenice i tražili med po hrastovima.
Škola i učiteljske šibe nisu im se svidjele pa su jednog dana spalili početnice, razbili tablice, napunili đačke torbice kruhom, slaninom i solju, naoružali se starim kuburama i odmetnuli se u hajduke i smjestili se u jednoj špilji. Ali, kako navodi sam pisac, ta je hajdučija bila kratka vijeka. Jedne noći, dok su spavali, u špilji su ih iznenadili roditelji, svezali, dotjerali u selo, privezali ih za dud i izvrgli ruglu seljana, a očevi su im povremeno remenom “smirivali… hajdučke strasti”. Ipak su se, unatoč tako oštroj kazni, nastavili družiti, tražiti skriveno hajdučko blago, na livadama čuvati krave, utrkivati se po travi, tući se “iz prijateljstva”. Bušić je u polju za ljetnih noći čuvao dinje i lubenice, uživao u prirodnim ljepotama, promatrao nebo, slušao pjev prepelica i ćukova sve dok ne bi zaspao. U zoru bi, kad se već sviće, počeo čitati. Tada su mu, kao petnaestogodišnjaku, bili najmiliji pisci Koroljenko, Mihajlo Šolohov i “divni” Sergej Jesenjin. Njegovi sumještani podsjećali su ga na kozake, a ponekad mu se je činilo da netko u polju pjeva kozačku pjesmu o rijeci Donu. I u ostalim tekstovima koji su mu objavljeni tih godina Bušić ponešto govori o svom životu i prilikama u kojima je živio.
Potkraj šezdesetih godina, tj. g. 1967. – 1969., Bušić je objavio ove pripovijetke: Džip, čovjek i ja, Susret, Samotinja, Povratni hod, Čovjek, brat i ja. U njima, uglavnom, prikazuje i dotiče iste probleme kao i u prethodnom stvaralaštvu. Uglavnom, Bušić gotovo u svakoj pripovijetci, osim prikazivanja običaja i načina življenja svojih susjeda odnosno općeg života, piše o općem stradanju hrvatskog naroda u II. svjetskom ratu: o četničkim pokoljima u rodnom selu i kraju, o ratnicima koje u smislu njihove pripadnosti ne identificira, ali s velikim poštovanjem govori o njihovu stradanju i stradanju njihovih obitelji, o ratnicima za koje se nije znalo, o nestalima u ratu, o nestalima na Križnom putu g. 1945. i sl. Sve je to otvorena ili pak prikrivena, ali nezaobilazna tema Bušićeva mladenačkoga književnoga stvaralaštva. Pri tom opisivanju služio se je obilno predajom, tradicijom i iskustvom ljudi iz svoga kraja i izražavao se folkloristički i s mnogim šire nepoznatim ili manje poznatim izrazima.
Izvori Bušićeva značaja i duhovnoga stvaralaštva
Bušić je rođen u tradicionalno patrijarhalnoj hrvatskoj sredini u kojoj je epika općenito u životu čovjeka imala veliko značenje. Od malena je proživljavao i duboko upijao sve ono što je ljudsko pamćenje iz višestoljetnoga iskustva njegova rodnoga kraja sačuvalo od zaborava. Pjesme o Senjanima i ravnokotarskim serdarima i harambašama, priče o hajducima i općenito o junacima Kačićeve pjesmarice pa životne priče kraja u kojem se je uvijek teško i vrlo rizično živjelo – posebno one priče o htijenjima, srtajima, patnjama i žrtvama iz netom minuloga rata, iz predraća u monarhističkoj Jugoslaviji i suvremenog poraća u komunističkoj Jugoslaviji – bile su teme koje su se svakodnevno nametale i najradije slušale, procjenjivale, a po njima se i identificiralo. Da je u tom ozračju (sa svim njegovim radostima i negativnim iskustvima, ali i s drugim i širim saznanjima i razmišljanjima) rastao i stasao i Bušić, to je vidljivo i u njegovim književnim prvijencima.
Osim iz usmene predaje, slušane u obitelji i susjedstvu, prve spoznaje o prošlosti svoga kraja i svoga naroda, ali i o drugim općim zbivanjima, Bušić je svakako crpio iz tradicionalne literature Imotske krajine: iz Kačićeva Razgovora ugodnog i Kutlešine pjesmarice Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine, a objavljene u Šibeniku g. 1939., iz Ujevićeve monografije Imotske krajine, a objavljene g. 1953. u Splitu te iz školskih udžbenika i literature, ali i druge literature jer je živio u obitelji i sredini gdje se je knjiga rado imala i čitala.
Zanimljivo je, posebno u odnosu na Bušićevu sudbinu, da je Bušić kao jedanaestogodišnjak kupio knjigu Pisma strijeljanih (176 stranica) koja sadrži pisma pripadnika francuskoga otpora u II. svjetskom ratu što su ih njemačke okupacijske vlasti osudile na smrt i koja je objavljena u Zagrebu 1950 g. Iz dviju Bušićevih bilježaka na knjizi očito je da ju je kupio 11. prosinca 1950., i završio čitati 23. siječnja 1951. U početku pedesetih godina Bušić se je u očevoj knjižnici susreo i s knjigom Slučaj Andrije Hebranga Mile Milatovića objavljenom u Beogradu g. 1952. i Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribićevića, objavljenom u Beogradu g. 1953., a to su knjige koje su zbog obrađene tematike – o hrvatsko-srpskim političkim odnosima u po Hrvate vrlo teška vremena u prvoj polovini XX. stoljeća – i u hrvatskim sredinama dosta čitane.
Svakako, bilo je i druge literature s kojom se je Bušić susretao i izgrađivao svoj tadašnji svijet.
Pod nadzorom Udbe i prvi progon
Udba je, po pristupačnim podatcima, sustavno počela pratiti djelovanje Brune Bušića u proljeće g. 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom. Povod su za to bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji “stari sistem ili današnji”, tj. ondašnji komunistički sustav (10. pitanje. Pitanje “Vjeruješ li u Boga?” bilo je popraćeno dvama dodatcima: a) “Ako vjeruješ, navedi razloge koji te na to potiču”; b) “Ako ne vjeruješ, navedi razloge koji su te od toga odvratili.”
Na šesto pitanje (“Vjeruješ li u Boga”) Bušić je odgovorio: “U Boga vjerujem.” U objašnjavanju zašto vjeruje u Boga šesnaestogodišnji je Bušić odgovorio da je ranije, dok je išao na vjeronauk u potpunosti vjerovao što su mu govorili fratar i stariji, ali da su mu kasnije učitelji i profesori iznosili suprotne dokaze o Božjoj opstojnosti, kojima se on nije mogao suprotstaviti svojim dokazima, što je pridonijelo, uz “grijehe”, i krizi njegove vjere. Zatim je naveo da je istinu o Bogu počeo tražiti “kako u knjigama za vjeru tako i u knjigama protiv vjere” i da potpunu istinu traži, ali da je “ipak sam se uvjerio da Bog postoji”. U odgovoru na to pitanje po svojoj zrelosti upravo iznenađuje Bušićevo razmišljanje kao šesnaestogodišnjega mladića: “Ja često u životu sumnjam o mnogim stvarima i pitanjima i, prema tome, moje biće nije posve savršeno, jer da je savršeno, ja ne bih sumnjao, nego bih stvari i pitanja odmah temeljito spoznao. Iz toga se jasno vidi da spoznanje znači veću savršenost od sumnje.” U okviru toga odgovora, Bušić je sebi postavio pitanje: “Odakle sam naučio misliti na nešto što je savršenije negoli sam ja?” Nakon analize svoga nesavršenstva odgovorio je da je “ideju bića” u nj usadilo “neko biće koje je uistinu savršenije od mene i koje u sebi sadržava sva savršenstva o kojima sam ja mogao imati neku ideju, tj. jednom riječju – to je Bog. Prosuđivanjem zdravog razuma dolazim do zaključka da Bog postoji. Jer, ako svaka stvar ima majstora, koji ju je napravio mora i ovi nepregledni Svemir, koji se savršeno giba, imati svoga majstora i nadzornika.” U odgovoru na to pitanje zadivljuje Bušićeva iskrenost i otvorenost. U njemu se mogu razabrati tri tipična stupnja njegova odnosa prema vjeri, uobičajena za mlade godine: 1. djetinje vjerovanje zasnovano na poukama vjeroučitelja i roditelja, 2. razdoblje pubertetskih kriza i sumnji povezanih s prvim ozbiljnim doživljajima “grijeha” i 3. razdoblje traženja i smirivanja u kojem se mladi čovjek osobno uvjerava i opredjeljuje. Taj dramatični, ali tipični proces odvijao se je u mladenačkoj duši i pameti Brune Bušića, koji je živio u tipičnom patrijarhalnom katoličko-hrvatskom okruženju i koji se je školovao u tipičnom komunističko-ateističkom sustavu. U obrazlaganju Bušićevih vlastitih sumnja i traganja za pouzdanim odgovorima ima vrlo lijepih opisa stanja duha koji traga, opisa u kojima se nazire naglašena Bušićeva intelektualna rasudbena sposobnost. Bušić je očito iz knjiga ili iz slušanih vjerskih predavanja, iako šesnaestogodišnjak, bio pozitivno nadahnut takozvanim apologetskim argumentima. Dva su tipična pitanja koja se tu susreću: 1. pitanje Božje opstojnosti i 2. pitanje evolucije. U vezi s Božjom opstojnošću uočava se da je Bušić čitanjem ili slušanjem upoznao različite oblike filozofsko-teoloških odgovora na to pitanje. I što se tiče problema evolucije očito je da je dobro upoznao odgovore katoličkog nauka na to pitanje. Također je očito da je on to dobro uočio, proučio i prihvatio.
Vrlo su zanimljivi Bušićevi odgovori i na druga pitanja. Na deseto pitanje (“Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?”) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno: “Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.” Bušić je zatim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne postoje “nigdje nego na papiru”.
Tu je misao iskazao još jednom tvrdnjom: “Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo.” U nastavku odgovora na isto pitanje Bušić kritizira Titin i Jovankin luksuz i iznosi da radnik, seljak i službenik žive u oskudici; spominje i “jednog službenika Udbe” iz blizine Imotskog koji se voza džipom, “ili lemuzinom, ili bolničkim kolima ili motorinom, plus što se njegova djeca i žena vozaju kad im se prohtije”. Svoje mladenačko, ali vrlo ozbiljno razmišljanje zaključuje ovako: “U novom sistemu ima mnogo dubokih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se ne želi nova revolucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štampi, koja bi upozorila na njih”.
Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskom i predala joj original Bušićevih odgovora. Na to upućuje činjenica da je Ivan Šodan, tadašnji šef Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom, 1. lipnja 1956. dopisom obavijestio Državnu bezbjednost Odjela unutrašnjih poslova kotara Makarska o “slobodnim odgovorima jednog đaka iz imotske gimnazije koje je dao pismenim putem na postavljena pitanja”. U dopisu je naveo i to kako je provjeravanjem otkriveno da je autor tih odgovora “Bušić Bruno sin Josipa, iz Vinjana Donjih, učenik VII. razreda gimnazije” i kako se “po ovom slučaju, a tako i iz niza drugih momenata dade… zaključiti da neprijatelj ima priličnog utjecaja na gimnaziju u Imotskom, pa i kako se to naročito zapaža u višim razredima”. Tomu je dodao: “Obzirom na ovu činjenicu mi smo odlučili prikupiti sve osnovne podatke i napraviti plan za aktivnu razradu.” Dopisu je priložio Bušićeve rukopisne i pisaćim strojem prepisane anketne odgovore.
Zbog tih svojih vjerskih i političkih gledišta, Bruno Bušić nije odmah imao nekih većih neugodnosti i problema, izuzme li se “otvoreni” razgovor s razrednikom. Ali već slijedeće godine, koliko se vidi iz pristupačne Udbine tadašnje dokumentacije, on je i većina njegovih kolega predmet Udbina sustavnog praćenja. Povod tomu bilo je saznanje Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini, rade na osnivanju Tajne organizacije hrvatske inteligencije, kraće – “Tiho” (u tome nazivu kriju se početna slova riječi prvoga naziva).
Ideju o stvaranju tajne organizacije “Tiho” pokrenuo je Radoslav Marić iz okolice Posušja, polaznik VII. razreda gimnazije u Lištici (Široki Brijeg). On ju je 27. siječnja 1957., u vrijeme školskoga zimskog raspusta, iznio u Gorici prijatelju Kruni Galiću, polazniku VII. razreda gimnazije u Imotskom. Po prihvaćanju te ideje, dogovorili su se da će raditi na širenju organizacije svaki u svojoj sredini. Zapravo, iz pristupačne dokumentacije i iz izjava nekih sudionika tih zbivanja vidljivo je da Udba u početku g. 1957. iskorištava domoljublje i rodoljubivi mladenački zanos nekih gimnazijalaca u Lištici i Imotskom i teške opće prilike u kojima je živio hrvatski narod u totalitarnom komunističkom i unitarističkom jugoslavenskom sustavu pa u tih gimnazijalaca preko svojih ljudi inicira i od početka podržava ideju stvaranja tajne hrvatske organizacije, prati i usmjerava njezino ostvarenje kako bi uspješnije kontrolirala hrvatsku mladež, pojedince vrbovala i silila na suradnju s policijom, a politički nepodobne progonila i onemogućivala u njihovu daljem obrazovnom i životnom razvoju.
Vrlo brzo nakon početka “osnivanja” tajne hrvatske organizacije među gimnazijalcima u Lištici i Imotskom, već 22. ožujka 1957., v. d. šefa Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom Ivan Erceg izvijestio je Državnu bezbjednost Sekretarijata unutrašnjih poslova kotara Makarska dopisom “da u imotskoj gimnaziji postoji jedan broj đaka” koji bi ponekad i negativnije istupali i da je “ova pojava u zadnje vrijeme počela… dolaziti još više do izražaja, tako da se, prema dobivenim signalima, vrlo vjerojatno može pretpostavljati da su čak i organizovani u jednu od ustaških organizacija”. Naveo je dalje da su ih prošlog tjedna upozorili “drugovi iz SUP-a Mostar – drug Lovro Kovačević, Granić i šef otsjeka Državne bezbjednosti – koji su u Imotski došli da bi proanalizirali držanje pojedinih đaka imotske gimnazije rodom s njihova područja”. Ti su “drugovi iz SUP-a Mostar” istakli da na njihovu području postoji “jedna ustaška organizacija”, da je njezin član Kruno Galić iz Gorice, učenik VII. razreda gimnazije u Imotskom, uz kojega ima još oko 20 “omladinaca”. U tom su dopisu kao sumnjivi u Imotskom navedeni učenici VIII. razreda gimnazije Ante Rebić Nikolin, Marijan Rebić Rajkan, student Marijan Rudež, prošlogodišnji đak imotske gimnazije, student Vice Vukojević i učenici Kruno Galić i Bruno Bušić. O Bušiću se kaže: “Ovaj posljednji je prilikom sastava jedne slobodne zadaće 1956. g. napadao društveno uređenje u našoj zemlji, kako nema demokracije, ravnopravnosti ni slobode vjeroispovijesti.” U dopisu se dalje iznosi da su sumnjivi pod nadzorom, tako da se prati njihovo dopisivanje, kretanje i druženje.
U proljeće 1957. g. u imotskoj se je gimnaziji zbližila jedna skupina đaka nezadovoljna političkim položajem hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj državnoj zajednici: Andrija Biočić i Mate Babić iz Runovića, Bruno Bušić iz Vinjana Donjih, Ivan Gabelica iz Podbablja i Florijan Galić i Kruno Galić iz Gorice u Hercegovini. Oni su prilikom svojih susreta razgovarali o hrvatskoj povijesti i prošlosti, o stradanju hrvatskog naroda u monarhističkoj Jugoslaviji i u vrijeme i nakon II. svjetskog rata, diskutirali o suvremenom društvenom stanju, kritizirali zbog nepravednih postupaka pojedine nositelje mjesne vlasti, diskutirali o zapostavljenosti hrvatske književnosti u nastavnim programima i o zapostavljanju hrvatskoga književnog jezika nakon Novosadskog dogovora iz g. 1954., zagovarali Pravopis hrvatskog ili srpskog jezika Dragutina Boranića nasuprot Pravopisu srpskohrvatskog jezika Aleksandra Belića, podržavali proturusku i protukomunističku mađarsku revoluciju g. 1956. i općenito težili za slobodnom hrvatskom državom. Kao takvi oni su, po dogovoru, 10. travnja izostali s nastave i sastali se u gaju Borku kraj Imotskog da bi evocirali uspomenu na obljetnicu proglašenja NDH-a 1941. g. Tu su do popodnevnih sati čitali knjige Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribićevića i Slučaj Andrije Hebranga Mile Milatovića i neke domoljubne pjesme te raspravljali o hrvatskom jeziku i njegovu položaju u tadašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, a neki su se od njih i zabavljali kartanjem.
Da je ne samo tajna jugoslavenska policija (Udba), nego i tadašnja milicija i te kako pratila kretanje i ponašanje imotskih gimnazijalaca, vidljivo je iz dosta opširnog “Petnaestodnevnog političkog izvještaja” što ga je tadašnji komandir milicije u Imotskom kapetan Dominko Miočević 15. travnja 1957. poslao Državnoj bezbjednosti u Makarskoj. U njemu je, pišući o “proustaškim elementima”, o Andriji Biočiću i Mati Babiću napisao da su 10. travnja viđeni u Imotskom, ali “da u gimnaziji zaista nisu bili” pa da “postoji opravdana sumnja da su se navedeni 10. travnja o. g. zadržavali u Franjevačkom samostanu u Imotskom, gdje su i slavili godišnjicu osnutka NDH-a”.
U početku svibnja iste godine gimnazijalce u Imotskom posjetili su trojica gimnazijalaca iz Lištice (Radoslav Marić, Mirko Tomasović i Miljenko Dragičević) i “Ante iz Splita“, zapravo Frane Peškura, po svim kasnijim saznanjima – djelatnik ili suradnik Udbe, a usmjeravatelj osnivanja protujugoslavenske i protukomunističke organizacije “Tiho”. Tada je između gimnazijalaca u Lištici i Imotskom učvršćena njihova već postojeća veza među kojima se je radilo na pripremanju osnivanja organizacije “Tiho”. Da je ta veza trajala i dalje potvrđuje činjenica da se je Bruno Bušić u svibnju 1957. s ekskurzije po Hrvatskoj i Sloveniji javio dvojici gimnazijalaca u Lištici razglednicama koje je potpisao imenom Federico.
Budući da ovdje nije potrebno prikazivati potpuno djelovanje organizacije “Tiho”, nego Bušićevu ulogu u njoj, dovoljno je za shvaćanje njezina cilja navesti početne rečenice programa organizacije:“ ‘Tiho’ je organizacija hrvatskih intelektualaca koja okuplja napredno raspoložene Hrvate u borbi protiv komunizma. Njen glavni cilj je borba za slobodu, ravnopravnost i stvaranje slobodne Hrvatske na demokratskim principima.”
Naravno, Udba je sustavno pratila kretanje sumnjivih. Tako je u Imotskom Udbin suradnik Hrabri, inače tamošnji gimnazijalac, 28. svibnja 1957. podnio izvještaj o nekim đacima i profesorima u imotskoj gimnaziji. O Bušiću je napisao: “Đak VII. razreda. Vrlo bistar i nadaren književnički. Inače vrlo šutljiv jer slabo izgovara, uvijek je sam, bez društva.” Isti dan izvještaj je Udbi podnio i suradnik Ilija, također gimnazijalac. U njemu je naveo koje sve gimnazijalce poznaje, “među kojima je i Bušić Bruno”. Budući da je Udba svakodnevno pratila opće kretanje i među gimnazijalcima u Imotskom i Lištici i pod kontrolom držala rad organizacije “Tiho”, svakako joj je bilo poznato i sve u vezi s tom organizacijom. Da bi prekinula, njezin rad, ona je 6. lipnja 1957., oko 9 sati, s nastave iz gimnazije u Imotskom odvela u svoju tamošnju ispostavu učenike Matu Babića, Andriju Biočića, Brunu Bušića, Ivana Gabelicu, Florijana Galića i Krunu Galića. Oni su na saslušavanju davali iskaze u vezi sa slavljenjem 10. travnja i članstvom u organizaciji “Tiho”. U njima su više-manje priznavali činjenice. Kućama su pušteni nakon ponoći.
Danas ne znamo koliko je osamnaestogodišnji Bušić bio samostalan u iskazivanju pred Udbom o organizaciji “Tiho” i u formuliranju svojih izjava, ali ako je u tomu bio slobodan, onda iznenađuje tadašnje njegovo poznavanje nekih političkih pojmova u formuliranju programa organizacije: “Program se bazira na demokratsko- -liberalnim načelima… Cilj organizacije je da se komunistički poredak zamijeni demokratsko-liberalnim (ili eventualno socijal-demokratskim) sistemom, a metoda rada je širenje navedenih ideja u javnim diskusijama, a ne oružjem. Organizacija treba da se, prema programu, osloni na hrvatsku inteligenciju jer je ona najsvjesnija i upoznata je sa hrvatskom historijom.”
O političkom ozračju u kojem su tada živjeli Bušić i njegovi prijatelji svjedoči među Udbinim dokumentima sačuvana korica nekog notesića s bilješkama na kojoj je Bušić zapisao, jednu ispod druge, ove parole: “Živjela slobodna Hrvatska! Živjela Mađarska revolucija!”
Tadašnji jugoslavenski policijski i sudski organi nisu protiv spomenutih gimnazijalaca, kako onih u Imotskom tako i onih u Lištici, poduzeli ništa više, tako da su oni nastavili normalno školovanje. Međutim, neka saznanja i neki dostupni podatci upućuju da je Udba preko Ante (tj. preko Frane Peškure) iz Splita usmjeravala stvaranje organizacije “Tiho” pa da zbog toga protiv članova i simpatizera te organizacije nije pokrenula oštrije mjere. Uglavnom, ona ih je, sustavno prateći i pozivajući sve identificirane na razgovore, nastojala pridobiti za suradnju, a kad joj to nije uspjelo i kad je uvidjela da je izigravaju (da ne dolaze na zakazane sastanke, da ne postupaju po uputama i da ne pružaju očekivane informacije), onda je dala uputu upravi gimnazije da ih isključi iz škole, što je i učinjeno 13. studenoga 1957. Udba je protiv njih poduzimala i druge postupke, može se slobodno reći, ovisno o njihovu držanju. Tako u Udbinu izvještaju od 5. kolovoza 1957. piše da su se 3. kolovoza u Gorici, na tradicionalnoj svetkovini sv. Stjepana, nakon misnoga slavlja sastali Babić, Biočić, Bušić, Gabelica i Kruno Galić i da su raspravljali kako se vladati u novonastalim prilikama, a zatim se navodi da je Bušić na postavljeno šaljivo pitanje proučava li marksizam odgovorio: “Studiram” i “da vrlo malo odlazi bilo gdje od kuće jer da mu se otac zabranjuje bilo s kim družiti”.
Bušić je u početku listopada 1957. bio uhićen na Pazaru u Imotskom i priveden u prostorije tamošnje Udbe. Što se je tamo s njim događalo, vidi se iz jedne nejasno potpisane Udbine bilješke napisane u Makarskoj 7. listopada 1957. i jednoga Udbina izvještaja napisana u Makarskoj 10. listopada 1957. Iz tih se dokumenata vidi da se Bušić nije odazivao na zakazane Udbine sastanke i da je zato bio priveden na “razgovor” (ne navodi se gdje).
U bilješci od 7. listopada 1957. kaže se da je Bušić svoje nedolaske na te sastanke obrazložio ovako: “Nisam htio dolaziti jer ne mislim biti špijun. Ne želim prisluškivati bilo čije razgovore, a to je uostalom i nemoralno. Nisam neprijatelj države…, ali ne želim biti ni špijun i održavati tajne sastanke u bilo kojem pogledu, i to neću i za to mi ne možete ništa.” Dalje se o Bušiću kaže: “Jednom riječi bio je toliko drzak da se sa njime uopšte nije moglo razgovarati. Uvijek je ponavljao da po Zakonu o krivičnom postupku nije dužan da se odazove na usmeni poziv, a ni da je dužan odgovarati na postavljena mu pitanja. Kad sam mu na kraju rekao da mi imamo i drugog lijeka za ovakve, odgovorio je: ‘Radite što Vas je volja.’ Sva moja nastojanja u početku samog razgovora da bi se sa njime razgovor odvijao u mirnoj atmosferi bila su uzaludna, jer je na svako moje pitanje odgovarao drsko (pošto slabo govori, te je odgovore pisao na papiru). Sa njime se neće ništa postići jer je okorjeli neprijatelj; iako je mlad, sumnjam da će biti popravljiv. Za njega imamo materijala i smatram da bi ga trebalo krivično goniti, ako ništa drugo, onda ga protjerati iz gimnazije.”
Ta je zabilješka prepričana s nešto više podataka u izvještaju koji je 10. listopada 1957. načelnik Državne bezbjednosti u Makarskoj Gašpar Bergam uputio u Zagreb Upravi Državne bezbjednosti Sekretarijata za unutrašnje poslove NRH. Značajniji dio toga izvještaja glasi ovako: “Članovi organizacije u Imotskom nakon saslušanja prividno su se povukli, ali je današnje njihovo držanje takvo, za koje se može kazati da oni nisu razbijeni u njihovim ideološkim shvatanjima i da se kao takvi nisu odrekli svojih prijašnjih namjera. Četiri člana ove organizacije odbili su suradnju sa nama: Bušić, Babić, Galić i Gabelica nisu htjeli dolaziti na zakazane sastanke, radi čega smo ih pojedinačno pozivali na razgovor… Bušić je čak prilikom pozivanja na razgovor odbio da dođe, tako da smo bili primorani izvršiti privođenje. Za vrijeme razgovora bio je naročito drzak. Otvoreno je kazao da ne želi bilo kakvu suradnju sa nama, da neće biti naš špijun, kako se je on izrazio, jer uostalom, da je to nemoralno. Pozivao se je na Zakon o krivičnom postupku izjavljujući da on po tom zakonu nije dužan da se odazove na naš usmeni poziv… Ista je stvar i sa Babićem, a što se tiče Galića i Gabelice, oni zauzimaju dvoličan stav, pa i provokatorski, naročito Gabelica. Svrha im je da se nekako proguraju kroz ovu godinu jer se plaše izbacivanja iz škole. Bušić, Galić, Babić i Gabelica i dalje podržavaju veze – međusobno razgovaraju za vrijeme odmora u školi, dok izbjegavaju međusobne posjete ili upadljiva sastajanja van škole… Mi smo mišljenja, obzirom da smo u posljednje vrijeme zapazili da Babić i Gabelica odlaze na vjeronauk, a u tu svrhu nastupaju i kod drugih đaka, i da se oni nisu odrekli svojih namjera, naročito kada je u pitanju Bušić, koji je po našem mišljenju momentalno preuzeo ulogu Galića, da bi se išlo na liniju protjerivanja iz škole ove četvorice, tj. Galića, Bušića, Babića i Gabelice, s tim što bismo se prethodno sporazumjeli i sa drugovima u Mostaru. Iako imamo dovoljno materijala za krivično gonjenje, a naročito za Bušića, smatramo da bi ovo bilo efikasnije obzirom na iznesene momente u elaboratu. Molimo po ovom pitanju Vaše mišljenje.”
Udbin suradnik Merkur, đak VIII. razreda gimnazije, 25. listopada 1957. u svom izvještaju Udbi navodi da se je tih dana Bruno Bušić usprotivio kandidiranju za predsjednika omladine u razredu jednoga člana Saveza komunista, da s Bušićem nije “uspio razgovarati, a nije ni voljan razgovarati, da se Bušić “druži s Galićem jer zajedno idu kući” i da je Bušić u utorak 8. listopada, kao i još neki iz njegova razreda, bio na vjeronauku u samostanu.
Isključenje iz gimnazije u Imotskom
Nakon potrage za savjetom u višim tijelima Udbe Ispostava je Državne bezbjednosti u Imotskom 9. studenog 1957. pozvala na razgovor direktora gimnazije u Imotskom Nedjeljka Kujundžića, upoznala ga s postojanjem ilegalne organizacije “Tiho” među gimnazijalcima u Imotskom i predala mu s istim nadnevkom pisanu informaciju “kako bi mogli poduzeti shodne mjere u cilju očuvanja pravilnog socijalističkog odgoja školske omladine”. U gimnaziji je, u smislu uputa, 12. studenog najprije sazvan sastanak SK pa sastanak Nastavničkog zbora i sastanak Školskog savjeta. Većina je – osim dvojice đaka članova SK i Školskog savjeta – Milana Gudelja i Mire Pandžića – tražila najoštrije mjere i odlučila da se Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić kazne “najoštrijom kaznom – trajnom zabranom školovanja u svim srednjim školama na području NRH”, a Andrija Biočić, Miro Grizelj i Florijan Galić “privremenom zabranom, bez prava i jednih i drugih da privatno polažu”. Slijedeći dan, 13. studenog, svi su kažnjeni pozvani u upravu gimnazije, gdje im je pročitana odluka o kazni (pritom se je većina kažnjenih ponašala prilično nezainteresirano). Nakon što su kažnjeni morali napustiti svoje razrede, većina se je đaka VII. i VIII. razreda gimnazije, upoznata sa sudbinom svojih kolega, otvoreno izjasnila da su preoštro kažnjeni, jedan je dio šutio, a većina je učenica plakala. Slijedeći dan, 14. studenog, kažnjenima su uručena rješenja.
Pod svakodnevnim nadzorom Udbe
Udba je svakodnevno pratila ponašanje kažnjenih gimnazijalaca koji su se obično sastajali i družili u Imotskom. Udbin suradnik Merkur, jedan od njihovih gimnazijskih kolega, 17. studenog 1957. izvijestio je nalogodavce da su svi kažnjeni bez riječi napustili razred “sem što je Bušić Bruno digao ruku sa otvorenom pesnicom govoreći ‘doviđenja’” i što se je dva dana kasnije u Imotskom smijao kao da ništa nije bilo.
Kažnjeni đaci VIII. razreda gimnazije (Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić) i dva kažnjena đaka VII. razreda gimnazije (Florijan Galić i Miro Grizelj) uložili su 20. studenog 1957., uz pomoć imotskog odvjetnika Ante Jerkovića, žalbu Savjetu za prosvjetu NRH u Zagrebu na rješenja kojima im je onemogućeno, trajno ili privremeno školovanje u svim školama na području NRH. U žalbi su naveli da su kažnjeni, ali da uopće nisu saslušani pa je time “onemogućeno da se utvrdi materijalna istina i sazna pravo stanje stvari kako bi se mogla donijeti pravedna i zakonita odluka”, pa i da je time povrijeđen disciplinski postupak. Zatim su iznijeli da je do osnivanja organizacije “Tiho” u Lištici i Imotskom došlo na prijedlog “Dubrovčanina” Frane Peškure koji živi u Splitu i koji im je u susretima, u kojima je uvijek bio vrlo aktivan, sugerirao što trebaju poduzeti u vezi s programom organizacije “Tiho”. Pritom su spomenuli apsurdnu činjenicu da je Marić, organizator organizacije “Tiho” u Lištici, kažnjen samo “ukorom nastavničkog zbora i lošom ocjenom iz vladanja”.
Načelnik je Udbe u Makarskoj, Gašpar Bergam, 22. studenog 1957. poslao Sekretarijatu za unutrašnje poslove NRH I./II. informaciju o poduzetim mjerama u vezi s organizacijom “Tiho” u Imotskom i o žalbi kažnjenih, koju je popratio komentiranjem o njihovoj obrani, a i napomenom da su o svemu već obaviješteni Kotarski komitet u Makarskoj, Općinski komitet u Imotskom i SUP u Mostaru.
Udbin je suradnik Merkur 5. prosinca 1957. izvijestio Udbu “kako je čuo da Bušić malo izlazi iz kuće, a i da Hercegovci malo izlaze iz kuće, nego da većinom uče.” Već 12. prosinca 1957. izvijestio je opet Udbu, da je toga dana oko 11 sati, u Imotskom, na Pazaru, vidio “u društvu Galića, Bušića, Gabelicu, Babića i Rebić Antu.” Kad im je prišao, nisu pričali ništa što ga je zanimalo, “već su pričali o običnim stvarima”. Nakon toga je Merkur dobio uputu: “Kada Bušić i Hercegovci dođu u Imotski…, na … zgodan način probiti se u njihovo društvo i vidjeti što će sve diskutovati. Sve njihove diskusije, pa makar se ti s njima i ne slagao, treba podržavati.” Potkraj g. 1957. Udbin suradnik Majc izvijestio je Ispostavu unutrašnjih poslova u Imotskom da se “Bušić Bruno drži potpuno indiferentno prema kazni koju je dobio od Nastavničkog zbora imotske gimnazije. A kad mu je prigovoreno za ovaj slučaj, tj. zbog prestupa radi kojeg je kažnjen, po istom izvještaju, on je ležerno odgovorio: ‘Lako je meni za to.’” U istom se izvještaju dalje kaže: “Saradniku Majc dali smo zadatak da se poveže s ocem od Bušić Bruna i pored ostalog da s njim diskutuje i o slučaju njegova sina… Prije nekoliko vremena Bušić Bruno došao je u referadu Narodne odbrane NO-a općine Imotski sa zadatkom da se prijavi u evidenciju. Tom prigodom Bauk Žarko, službenik spomenute referade, istog je pitao da što je to s njim bilo i na koncu napadao ga riječima: ‘Pripremaš ti dolazak ustaša. Zar misliš da će ti doći?’ Bušić je, kako Bauk kaže, drsko odgovorio: ‘Zar ti misliš da neće doći?’”
Budući da nije stizao odgovor na žalbu kažnjenih imotskih gimnazijalaca upućenu 20. studenog 1957. preko imotske gimnazije u Zagreb Savjetu za prosvjetu NRH, kažnjeni su se učenici 22. siječnja 1958. opet podneskom obratili Savjetu za prosvjetu NRH. Istakli su da ni nakon dva mjeseca po upućivanju svoje žalbe nisu primili njezino rješenje, a zatim su, ako u roku od sedam dana ne bi primili to rješenje, najavili pokretanje upravnog spora. Savjet za prosvjetu NRH uzvratio je dopisom od 29. siječnja 1958. u kojem se kažnjeni gimnazijalci obavještavaju da je njihov predmet 6. prosinca 1957. ustupljen Sekreterijatu za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora kotara Makarska kao nadležnom organu za rješavanje njihove žalbe. Pozivajući se na nerješavanje svoje žalbe u zakonitom roku, kažnjeni su se gimnazijalci (bez Mire Grizelja) 5. veljače 1958. obratili Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska najavljujući pokretanje upravnog spora ako ne dobiju traženo rješenje.
Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska tek je 15. veljače 1958. razmatrao žalbu kažnjenih gimnazijalaca i u rješenju, koje je potpisao načelnik Veljko Vujatović, proglasio je tu žalbu neosnovanom, a prvostupanjsko rješenje ostavio na snazi. U obrazloženju se za Bušića kaže da je “svjesno pristupio proustaškoj organizaciji ‘Tiho’ i djelovao u skladu njenog programa i proglasa ‘Hrvatska omladino’ i time aktivno pripremao organizaciju za borbu protiv postojećeg državnog i društvenog uređenja u našoj zemlji, protiv Saveza komunista Jugoslavije, komunizma uopće i njegove ideologije i time vraćanje društva na ustaško-fašistički poredak”, pa da je Savjet za prosvjetu NRH došao “do uvjerenja da imenovani nije svojim daljnjim ponašanjem pružio dovoljno dokaza da se popravi i zbog toga bilo je potrebno donijeti rješenje kao u dispozitivu.”
Gotovo istovjetna rješenja donesena su istoga dana i za Matu Babića, Ivana Gabelicu i Krunu Galića.
U početku ožujka 1958. protiv tih su rješenja – uz pomoć imotskog odvjetnika Ante Jerkovića – Bušić, Babić, Gabelica i Galić podnijeli tužbu Vijeću za upravne sporove Vrhovnog suda NR Hrvatske. Tužbu je Vrhovni sud primio 10. ožujka 1958.
Udba je i dalje svakodnevno pratila kretanje kažnjenih gimnazijalaca. Tako se u jednom suradničkom izvještaju od 4. ožujka 1958. iznosi da Ivan Gabelica “najviše ističe Bušić Bruna iz Vinjana” i “za njega kaže da je to vrlo napredan mladić, intelektualno jako sposoban, tako da se već može ubrajati u red jačih hrvatskih književnika”, a u izvještaju od 7. ožujka 1958. iznosi se da se je 25. siječnja 1958. na plesu u zadružnom domu u Vinjanima Donjim nalazio i Bruno Bušić, koji je, nakon što mu je predano “jedno pismo…, odmah otišao iz doma, tako da se na priredbu više nije povraćao”.
Udbin je suradnik Merkur 5. ožujka 1958. izvijestio Udbu da se je toga dana sastao s Brunom Bušićem koji mu je rekao da je dobio posao u jednom izdavačkom poduzeću u Zagrebu “i da će imati plaću u iznosu od 8.000 dinara”, a “osim ovog da će ostvarivati neku zaradu i na članke koje bude pisao.”
Aktivnost Udbe u praćenju Bušića i njegovih drugova ogleda se i u izvještavanju o njihovu kretanju. Tako je Udba iz Makarske izvijestila Upravu Državne bezbjednosti Sekreterijata za unutrašnje poslove NRH u Zagrebu da je Bruno Bušić “pred tri dana napustio… svoje rodno mjesto i pošao u Zagreb , navodno radi zaposlenja”, i kako “raspolažemo podacima da će pri zaposlenju Bruna posredovati njegov rođak Bušić Marko Antin.”
Udbin suradnik Aco, gimnazijalac, u Imotskom je 18. travnja 1958. udbašu iz Mostara Džemalu Novi za Brunu Bušića rekao: “On je nepopustljiv, uporan u svojim pogledima i svojim ciljevima. Osjeća se u njega nacionalna zagriženost.” A 19. travnja 1958. obavijestio je istoga udbaša kako je Bruno Bušić od kuće otišao 8. travnja 1958. u Zagreb i Osijek “radi traženja zaposlenja i raspitivanja mogućnosti da li bi se mogao na neki način školovati”, a i kako mu je rekao “da je imao namjeru, ako u tome ne bi uspio, da gleda kakav kanal kojim bi se prebacio preko granice.” Istog je dana Aco rekao šefu Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom Ivanu Ercegu da “Galić Kruno, Bušić Bruno, Babić Mate i Gabelica Ivan, koji su za trajno izbačeni iz škole, često puta ističu u razgovoru da im je sudbina u Jugoslaviji zapečaćena te da im ništa ne preostaje nego da bježe u inostranstvo…”, a i da razgovaraju o organizaciji HOP koja je djelovala u Zagrebu među studentima. O Bušiću mu je i posebno rekao: “Bušić Bruno – on je jako uporan i nepopustljiv pri svojim pogledima i ciljevima. Kod njega se primjećuje velika nacionalna mržnja. Povjerio mi je da je išao u Osijek i Zagreb te kako je tražio neki posao kako bi mogao nastaviti i sa školom, a ako u tom ne uspije, da će tražiti neki kanal da se prebaci preko granice.” Dvadesetak dana kasnije (7. svibnja 1958.) taj je Udbin suradnik samoinicijativno posjetio Bušića u njegovom rodnom mjestu. Razgovarali su o organizaciji “Tiho”, njezinim članovima i njezinu otkriću, a on je o svemu što su razgovarali izvijestio Udbu.
Udbin suradnik Madrid, također gimnazijalac, izvijestio je 15. svibnja 1958. Udbu u Imotskom da je prethodne srijede sreo Brunu Bušića u Imotskom i da mu je on rekao da će, ako ne mogne nastaviti školovanje, bježati u inozemstvo. Te srijede Bušić se je u Imotskom trebao sastati s Babićem. Udbin je suradnik zaključio da će se slijedeće srijede sastati u Imotskom. Imotsku je Udbu 22. svibnja 1958. izvijestio da je sreo Ivana Gabelicu u prošlu srijedu i da je Gabelica, govoreći o kolegama, za Bušića rekao “da je on najčvršći, najsigurniji i u njega da ima najveće povjerenje”. Službenik SUP-a u Makarskoj Željko Popović u jednoj informaciji od 3. kolovoza 1958. iznosi u vezi s Bušićem: “Jedne prigode Bušić je kritikovan radi svoje djelatnosti u organizaciji, pri čemu mu je rečeno da je njihov program proustaški koji je imao za cilj pripremanje eventualnog ustaškog pokreta u zemlji, na što je Bušić odgovorio: ‘Pa zar misliš da ustaše ne će uskoro doći u zemlju?’”
Uvažena tužba kažnjenih gimnazijalaca
Bez obzira na sve okolnosti i policijsko-političke spletke i presije Vrhovni je sud NRH 4. listopada 1958. uvažio žalbu Brune Bušića i drugih kažnjenih gimnazijalaca na rješenja tuženoga Sekretarijata za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska od 17. veljače 1958. Naravno, uvažio ju je zato što su ta rješenja bila donesena bez saslušavanja optuženih, samo na osnovi Udbinih podataka u Imotskom. Inače se predmet tužbe vratio na ponovno rješavanje organu prvoga stupnja. Međutim, protiv te je presude Vrhovnog suda NRH Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska uputio 30. listopada 1958. Saveznom vrhovnom sudu žalbu koju je potpisao načelnik Veljko Vujatović. U njoj se kaže: “Smatramo da je presuda Vrhovnog suda NRH neodmjerena i nelogična jer se i previše orijentirala na formalnu stranu postupka i time zapostavila ostale faktore koji potpuno zadovoljavaju, kako formalno, tako i sadržajno, pa zbog toga tražimo da se ospori spomenuta presuda Vrhovnog suda NRH.” Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove kotara Makarska 22. studenog 1958. uputila je dopis II. odjeljenju Uprave Državne bezbjednosti Sekretarijata za unutrašnje poslove FNRJ s molbom da se na Saveznom vrhovnom sudu poradi na ukinuću presude Vrhovnoga suda NRH. Pritom je uprava gimnazije u Imotskom 23. ožujka 1959. ponovo pokrenula disciplinski postupak protiv Mate Babića, Brune Bušića, Ivana Gabelice i Krune Galića. U vezi s time spomenuti su gimnazijalci uputili 12. travnja 1959. prijedlog gimnaziji u Imotskom da se saslušaju kao svjedoci tamošnji profesori i nastavnici na koje se poziva Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska u svom odgovoru na tužbu koju su kažnjeni gimnazijalci uputili Vijeću za upravne sporove Vrhovnog suda NRH u Zagrebu. Ako se to ne bi prihvatilo, gimnazijalci su zatražili izuzeće tih profesora i nastavnika u tome postupku.
Istaknuti hrvatski intelektualac i politički prognanik iz vremena kada je jugoslavenska komunistička vladavina bila na vrhuncu svoje moći, Bruno Bušič skupo je platio svoje neprihvaćanje temeljnih odrednica jugoslavenske države i odanost idejama samostalne hrvatske države.
Bruno Bušić ubijen je 16. listopada 1978. u Parizu. Ubojstvo je izvršio jedan ili više pripadnika neke od jugoslavenskih tajnih službi istog dana kada je u Rimu Karol Woytila izabran za novog Papu. U Jugoslaviji na čelu države i moćne partije još se nalazio Josip Broz Tito, pokret nesvrstanih nalazio se na vrhuncu političkog utjecaja, Jugoslavensko gospodarstvo bilo je u svojim zlatnim danima, u Splitu su se odvijale pripreme za održavanje Mediteranskih igara – dotada najvećeg sportskog natjecanja u bivšoj državi. San o raspadu Jugoslavije i uspostavi samostalne hrvatske države u vrijeme ubojstva Brune Bušica činio se sasvim fantastičnim i potpuno neostvarljivim.
