Obitelj je toliko velik znak Božje prisutnosti, da je On sam došao na svijet u jednoj obitelji. Mogao je doći na tronu, u svojoj slavi, ipak, došao je biti rođen i biti voljen.
Dijete iz Nazareta nam pokazuje važnost prisutnosti roditelja u odgoju. Sveti Josip je s Isusom provodio dane, poučavajući ga svemu što zna. Zamislimo koliko je samo strpljenja imao s Isusom, pokazujući mu alat i kako se pravilno koristi. Između rođenja i smrti na križu, često zaboravljamo onaj dio u kojem je Sveta Obitelj bila obitelj: zajedno su molili, radili, bili vjerni, pomagali su i služili u svojoj zajednici.
Oni koji su među nama osjetili poziv za stvaranje vlastite obitelji i odazvali mu se, pozvani su također, po uzoru na Svetu obitelj u svojoj svakodnevici biti sveti. Majka Terezija kaže da je svetost dužnost svakoga od nas, a ne privilegija nekolicine. Međutim, imati obitelj znači padati na ispitu svetosti svaki dan.
Naša djeca vide naše nedosljednosti, vide kada propovijedamo jedno, a radimo drugo, vide naše duple standarde, naše licemjerje. Ako u trenucima pada pitamo za oprost, ako priznamo da je ono što smo uradili ili rekli bilo loše, djeca ne zapamte toliko pad, koliko lekcije proizišle iz isprike. Uče da je normalno pogriješiti, pitati za oprost, ustati se i ići dalje. U oprostu je duhovno zdravlje.
Ako bi slušali razum, nikad se ne bismo usudili zasnovati obitelj. Međutim, listajući album srca u sutonu života, nijedna titula, nijedna pohvala neće značiti kao ona dobrog supružnika, oca, majke, dobrog djeda i dobre bake. Vrijeme koje smo darovali svojoj obitelji jedino je svjedočanstvo za nas ili protiv nas.
U poslovnom svijetu za dobro obavljen posao dobijemo titulu, novac ili pohvalu. U obiteljskom životu nema novca, titula ni pohvala. Za nagradu imamo ljepljive podove, išarane zidove, u pubertetu ono slavno „mrzim te” i „ti ništa ne znaš”. Ako bi slušali razum, nikad se ne bismo usudili zasnovati obitelj. Međutim, listajući album srca u sutonu života, nijedna titula, nijedna pohvala neće značiti kao ona dobrog supružnika, oca, majke, dobrog djeda i dobre bake. Vrijeme koje smo darovali svojoj obitelji jedino je svjedočanstvo za nas ili protiv nas.
Naša djeca i supružnici Božji su dar. Darovani su nam na čuvanje i usmjeravanje prema Ocu. Nije dovoljno samo govoriti da su Božji dar, potrebna su svakodnevna konkretna djela: strpljenje, poučavanje, zajednički rad, zajednička molitva, zajednička djela milosrđa, a naizgled ništa zauzvrat. Neka nam je uvijek na pameti da ne smijemo slamati duh našeg bližnjeg, pogotovo kad je u nevolji. Također, nije dobro uspoređivati neuspjeh našeg djeteta i našeg supružnika s uspjehom drugih.
Obitelj – bez normalne obitelji nema ni duhovnih zvanja
Iz obitelji dolazi svaka radost, uspjeh, svako sjećanje. Dolazi također i svaka ovisnost, osjećaj manje vrijednosti, usamljenost i besmisao. Sve što jesmo, ponijeli smo iz obitelji. Bez normalne obitelji nema ni duhovnih zvanja. Koliko je tužno čuti da se obitelj protivi duhovnom pozivu svoje djece. Koliko je tužno gledati mlade ljude bez smisla, samo zato jer žive u „hotelima s 5 zvjezdica” svojih roditelja. Imaju sve obroke, oprano i ispeglano rublje, džeparac, mobitel, odjeću, obuću, međutim jedno nemaju – osmijeh.
Osmijeh se dobiva radom, molitvom, osjećajem pripadnosti i zajedništva. Skriveno je bogatima, a otkriveno malenima. Plodove rada u vinogradu obitelji ne možemo vidjeti odmah, ali moramo vjerovati da jedan dobar roditelj, jedna dobra obitelj čine mnogo u svijetu koji je izgubio vrijednosti. Nastavimo raditi i nastavimo se boriti, malim, sigurnim koracima još danas. Ne gubimo nadu, dobri Otac sluša našu molitvu.
