Povodom 31. obljetnice masakra, portal Jabuka.tv donosi svjedočanstvo Milke Rotim koja je u srpnju ratne 1993. preživjela pokolj u Doljanima.
Danas nastanjena u Čitluku, Milka Rotim u Doljanima je živjela četiri godine, sve do kobnog 28. srpnja 1993. godine kada su pripadnici 44. brdske brigade 4. Korpusa Armije BiH ojačani pripadnicima MUP-a i postrojbe za posebne namjene Zulfikar počinili strašan zločin nad Hrvatima u ovom mjestu.
Ukupno 33 hrvatska vojnika i šest civila ubili su i masakrirali pripadnici Armije BiH i mudžahedini. Desetke civila iz ovog sela odveli su, pak, u zarobljeništvo u logor Muzej u Jablanici, a među njima je bio i dvogodišnji sin naše sugovornice.
Za portal Jabuka.tv istaknula je da ništa nije naslućivalo da bi se u Doljanima mogao dogoditi zločin ovakvih razmjera. Život između Hrvata i Muslimana, kaže nam, odvijao se sasvim normalno.
Jako smo se lijepo gledali. Kavu smo pili zajedno, kad se u nekoga nešto događa, kad je u nekoga veselje ili žalost, uvijek smo jedni drugima dolazili. Tog jutra, nismo ništa slutili iako je već bilo zategnuto između Hrvata i Muslimana, ističe Milka Rotim za portal Jabuka.tv.
Njihov plan je bio da će upasti u selo u 4 sata ujutro, ali su zbog nekih tehničkih stvari s tim zakasnili. Bogu hvala da nisu jer je ipak oko 8-9 sati bilo drugačije, ljudi su već bili otišli u Posušje, Tomislavgrad, na Blidinje kupiti sijeno pa se dosta ljudi već razišlo. Ništa nismo slutili, samo je čudno bilo da više od mjesec dana nismo imali struje, a te noći su nam pustili struju. Mi smo bili radosni zbog toga. Kako je konačno došla struja, a imali smo svoje meso, toga jutra sam ja skuhala to meso i domaći kupus. Ali, nismo ga pojeli, prisjeća se Milka tog 28. srpnja 1993. godine.
Pripadnici Armije BiH i postrojbe Zulfikar oko 10 sati ušli su u selo i počeli oružani napad na hrvatsko stanovništvo i njihovu imovinu.
Oni su kasnije upali u kuće, meni je sve ostalo, i novac i zlato. Sve su pokrali, kaže nam Milka.
Njezina kuća nije srušena, ali su pripadnici neprijateljske vojske ovdje napravili svojevrsnu bazu.
Tu su se stacionirali. Nisu oni dugo držali selo pod kontrolom, ali su napravili masakr, što je najgore od svega, ističe Milka Rotim, a za naš portal podijelila je i posebno tešku priču – odvođenje njezinog dvogodišnjeg sina u zarobljeništvo u Muzej Jablanica.
Tog jutra dolazile su informacije da je netko poginuo oko Pisvira. Moj otac je to jutro otišao u svoje selo da vidi iz šume da vidi što je bilo, je li nešto izgorjelo. Ali, nismo imali ni telefona pa smo išli do zapovjedništva HVO-a da zovnemo moju kumu u selo da vidimo je li tamo došao. Ja sam htjela sina sa sobom povesti, a moja sestra mi je tada rekla da ide s njom jer ona ide kravu čuvati, a on je htio ići s njom jer je volio životinje. I tako smo se tu razdvojili.
Ja sam otišla do našeg zapovjedništva kad je odjednom počelo pucati sa svih strana. Svi su bježali prema zapovjedništvu, a tu je u blizini livada gdje je moj sin bio sa sestrom. Ali, njih više nije bilo tu. Došli smo tada do crkve, svećenik mi govori “upadaj u auto, izginu sve”, ja plačem i govorim “nema mi sina”. Oni su onda otišli, ja sam ostala, a čak su i na njihov automobil kasnije pucali. Ostala sam tu sama, a iz našeg sela čujem povike “Allahu Ekber, hvatajte ih žive”. Ja sam stala kao ukopana, prisjeća se Milka Rotim pa nastavlja:
Onda vidim dva vojnika idu iz šume, ja sam mislila da su to oni, sad će i mene ubiti tu kod crkve. Kad vidim da su to naša dva vojnika, Marko i Stipe. Govorim im da je možda moj Goran dolje negdje kod vode, a oni kažu “oni su se sigurno negdje sakrili već, bježi u šumu, sve izginu”. Mi smo otišli gore, kad već za 3 minute zvoni zvono na crkvi – muslimani su već došli i počeli zvoniti, priča Milka.
Uslijedilo je tada dugo lutanje šumama, a skupilo ih se, kaže, više od 20.
Smrzavali smo se, na meni su bile neke sandale koju se se raskinule. Dva dana nismo ništa jeli. Imala je jedna žena malo kruha, ali je davala djeci jer je bilo s nama i djece. Mi smo išli kroz tu šumu i izašli smo gore iznad Sovića. Gore smo sreli još par vojnika, a posebno je važno tada bilo da su Širokobriježani napravili crtu između Doljana i Sovića. Mene su svi tješili da su moji sigurno gore negdje oko Risovca, na Blidinju. Kad sam ja gore napokon došla, gore mi je bio svekar, svekrva, jetrva, djeca, svi su bili, a mojih nije bilo. Tada sam pala u nesvijest, prisjeća se Milka jednog od vjerojatno najtežih razdoblja u životu, a zatim i objašnjava kako je uopće došla do informacije da joj se sin nalazi u zarobljeništvu.
U Muzeju je inače bilo 623 civila, 69 djece, osmero je Hrvata umrlo, a jedno ili dvoje djece se rodilo u vremenu zarobljeništva.
Na dan su dobivali samo po jednu zdjelicu sočivice u kojoj nije ni kamenje bilo očišćeno. Moj Goran je imao 2 i pol godine, plakao je tamo i govorio “ja sam gladan”. Bio je tu jedan musliman, zvali su ga Kamilica, bio je dobar čovjek i on je jednom prilikom rekao: Ne mogu ja dijete gledati gladno, evo mu moj sendvič. To pokazuje da svugdje ima dobrih ljudi, ističe Milka za portal Jabuka.tv.
Kad su u Jablanici slavili uz harmoniku da su Doljani pali, jedna naša rodica je “uletjela” u UNPROFOR, zovnula sestru u Splitu i rekla: Naši su svi zarobljeni u Jablanici, i Milkin Goran je među njima. Ja sam nakon 10 dana saznala da su živi. Njezina sestra mi je poslala pismo i napisala “Draga Milka, znam da ti je teško, ali Goran je zarobljen u Muzeju”.
Ja sam u to vrijeme bila na Blidinju, lutala, mislila da će se odnekud pojaviti, a oni su čuli u Muzeju da smo mi živi jer je moj brat preko Radio Rama rekao da smo živi i da pitamo za njih. Oni su to čuli jer su imali sa sobom u muzeju jedan skriveni mali radio, objašnjava Milka, a onda nam otkriva i kako se uopće sve odigralo.
Pored rijeke u selu bilo je civila, i tu su bili moja sestra i sin. Tu su čekali noć da bi se popeli u šumu gdje smo i mi bili. Međutim, jedna je curica glasno zaplakala i tu su ih našli. Predvečer su ih stavili u kamion i odveli u Muzej Jablanica. A mi nismo znali za njih punih 10 dana, ističe Milka.
Došla sam na Gospojinu u Posušje, pokojni fra Slavko Barbarić je vodio misu. Ja sam cijelu misu preplakala. Svi su gledali u mene što mi je. Poslije mise sam tražila fra Slavka i pričala s njim jer sam čula da se u Međugorju nalazi Međunarodni crveni križ. On je rekao da dođem i potražim ih. Isti dan sam došla, oni su obećali da će dijete izvući, ali nisu uspjeli. Gdje sam ja tada stanovala u Međugorju, preko puta mene je bio UNPROFOR.
Oni su mene odbijali, govorili da je to posao Međunarodnog crvenog križa, da ga oni ne mogu izvući. Ja sam im tvrdila da mogu, oni su oružane snage, nisam prestajala vršiti pritisak na njih. Od vojnika do generala do zapovjednika – svi su znali za moj slučaj. Svaki dan sam ja išla do njih. Nakon 3 mjeseca, 13. 10. 1993. on je izašao zajedno s još četvero male djece, transporterom su ih prevezli. Nikad ne mogu zaboraviti taj dan kad je prevoditeljica došla do mene i rekla: Ukrcan je Goran na transporter. Hajde u Mostar po njega, prisjeća se Milka.
Njezin sin danas je oženjen, ima dvoje djece, a ubrzo stiže i treće dijete. Nakon svega, još neko vrijeme ostala je u Međugorju da bi se u konačnici smjestili u Čitluku gdje imaju obiteljsku kuću. Kako i sama ističe, nakon odlaska iz Doljana premještala se na čak 8 mjesta te u međuvremenu rodila još troje djece. Jedan od njih je fra Stipe Rotim, hercegovački franjevac, trenutno na službi u kanadskom Norvalu.
Unatoč svim poteškoćama u životu, Milka Rotim zadržala je nevjerojatnu životnu radost i vedrinu.
Iskustvo iz Doljana nije jedina teška epizoda u njezinom životu. U ratu je, naime, stradalo i Milkino rodno selo Tošćanica koje se nalazi između Jablanice i Prozora. To selo je u ratu izgorjelo, a Milka ističe da joj je i danas drago tamo otići i prisjetiti se djetinjstva.
Teško je se živjelo, ali su ostale uspomene. Bili smo uvijek radosni. Ja sam bila dijete kad je se most napravio, do tada smo živjeli praktički odsječeni od svijeta. Radili smo težačke poslove, imali krave, ovce, koze i slično. Tek je se poslije napravio most da je se moglo autom doći u selo. Ali je život bio radost, pjesma, zajedništvo. Ali i gore gdje sam rođena, sve je spaljeno, oba moja sela su nastradala, kaže nam Milka Rotim.
Za kraj ističe kako su se sve teškoće prevladale uz Božju pomoć, a krivce za masakr u Doljanima i danas poziva da se jave, nadajući se da će savjest ipak proraditi.
Nije bilo lako, ali sve se prevladalo uz Božju pomoć i Gospin zagovor. Žao mi je svakoga tko je stradao, i naših i Muslimana i Srba. Ali oni koji su činili zločine, neka svakome savjest proradi, oprostit će im se. Neka se jave i svoje obveze izvrše – i prema Bogu i prema čovjeku, zaključila je Milka Rotim za portal Jabuka.tv.
Podsjetimo, u napadu u jutarnjim satima 28. srpnja 1993. ubijeno je 39 Hrvata od čega je bilo 33 vojnika i šest civila. Likvidirani su i masakrirani, najprije u selu Doljanima, a najveći broj na lokaciji Stipića livada.
Oko 200 Hrvata odvedeno je u logor u muzeju u Jablanici gdje su zadržani sve do 1. travnja 1994. godine.
Pred sudovima u BiH kao ni pred Haaškim tribunalom za ovaj zločin do danas nitko nije odgovarao.
Izvor:jabuka.tv
