Prije nekoliko dana Luka Goleš Babić objavio polemički tekst u kojemu obara slabašne protukršćanske i ateističke teze Željka Porobije, novinara s jednog glavnostrujaškog portala.
Osim što je kolumnist, Porobija je navodno i doktor filozofije, stoga je kontinuirana jalovost njegovih argumenata, posebice onih vezanih uz religijske teme, doista zapanjujuća. Upravo je to razlog zašto sam u tom slučaju napravio iznimku te demantirao stvari napisane u nekom masovnom mediju, unatoč tome što njihovo djelovanje i opći habitus inače ne smatram vrijednima ozbiljnog osvrta. piše Luka Goleš Babić u svom osvrtu.
Nekolicina ljudi u međuvremenu se potrudila dostaviti dotičnom gospodinu moj tekst, s ciljem da ga možda izazovu na debatno sučeljavanje mišljenja. Ovim putem im poručujem da se tome ne nadaju previše. Spomenuta medijska mašinerija i njezini djelatnici izrazito su ideološki ostrašćeni, do te mjere da ih gotovo nitko tko danas pobliže prati kulturna i društvena zbivanja više ne smatra ikakvim izvorom informacija, već prije onime što u svojim tekstovima nazivam Velikim stereoptikonom. To je termin posuđen od američkog filozofa Richarda Weavera, koji označava golemi stroj sastavljen od medija, industrije zabave, korporacija i politike, a koji je usmjeren na stvaranje paralelne, ideologizirane stvarnosti utemeljene na propagandi i masovnoj manipulaciji.
Novinari koji djeluju unutar Velikog stereoptikona rijetko će pristati na otvorenu debatu. Njihov modus operandi ne temelji se na ispravnosti i logičkoj validnosti njihovih uvjerenja. Naprotiv, ta uvjerenja funkcioniraju kao dogme, usvojene internalizacijom pravovjerja aktualnog duha vremena umjesto razumnim razlučivanjem. Svaki javni debatni istup stoga za njih predstavlja nepotrebno izlaganje i potencijalno raskrinkavanje krhkosti tog jednoumlja. Ranije sam isticao kako je preduvjet dijaloga (grč. dia-logos) povjerenje u Logos: u istinu koja nadilazi nas i naše privremene grešne stavove. Logos je nažalost u našem progresivnom dobu relativiziran i odbačen, stoga s progresivcima ne može biti istinskog dijaloga, pa ni debate kao jedne specifične dijaloške forme.
Način na koji Veliki stereoptikon širi svoju ideologiju jest putem čuvenog marksističkog marša kroz institucije, odnosno preplavljivanjem svakog životnog i društvenog aspekta vlastitim dogmama i mantrama, kako bi se prostom količinom stvorio privid da većina vjeruje u nametnute narative. Nitko zaista, primjerice, nije mislio da je bivši ministar Beroš smirena poštenjačina koja će nas spasiti od ubojitog virusa, ali budući da su svi mediji piskarali o njemu, širili propagandne prikaze njegova tobožnjeg herojstva i prikazivali ga kao nekakvog borca za malog čovjeka, taj se dojam ipak pomalo usadio u svijest mnogih.
Jednako tako djeluju i Porobijini istomišljenici. Koliko god njihovi protuvjerski argumenti bili labilni, poanta nije u njihovoj koherentnosti i valjanosti; poanta je u tome da masovnim štancanjem tekstova iste tematike Veliki stereoptikon postupno oblikuje paralelnu stvarnost u kojoj ljudi zaista vjeruju u to da je religija ekvivalentna nazadnosti, zadrtosti i primitivnosti. Drugim riječima, kako sam već ranije isticao, Veliki stereoptikon u svakom trenutku o svakoj temi ima uzdignut „prostor svetosti“: prostor stvari koje se ne smiju reći i prostor riječi koje se, poput pseudomolitve, moraju izgovoriti. Tko to ne učini, biva spaljen na virtualnim lomačama.
Je li itko od glavnostrujaških medija, koji ovih dana izvrću riječi povjesničara Krešimira Rotima, pomislio pozvati ga na debatu o njegovim „problematičnim stavovima“? Naravno da nije. Ne samo zato što znaju da bi argumentativno izgubili već i zato što bi sam čin prikazivanja druge strane nanio štetu njima samima i njihovoj ideologiji. Time bi naime omogućili djelomično razbijanje jednoumlja koje se može održavati samo potpunom dominacijom nad javnim prostorom. Zašto se baviti konkretnim povijesnim argumentima u jednom slučaju ili smislenim filozofsko-teološkim pitanjima u drugom, ako poslušna vojska Velikog stereoptikona može jednostavno naštancati deset novih, slabašnih, ali postojanih tekstova u kojima nas se etiketira i time isključuje iz javne sfere?
Srećom, sve više ljudi prepoznaje način na koji Veliki stereoptikon funkcionira te koliko je život ljepši jednom kada se izađe iz špilje prividnosti i manipulacija glavnostrujaških medija i „službenih narativa“ ovog pogubljenog doba. Naša je borba sačinjena upravo od poticanja što većeg broja pojedinaca na buđenje iz dogmatičnog drijemeža i na vraćanje Logosu.
Izvor:Luka Goleš Babić/Sapere Aude
